U pedesetoj godini života promijenila sam profesiju. Netko bi to nazvao hrabrošću, meni se čini da je to vrsta kukavičluka koji je iz raznih razloga, prvenstveno iz vrste odgoja koja me je uvijek primoravala da više toga moram nego što želim, tjerala da igram na sigurno. Pritom sam imala tu sreću da su okolnosti u kojima sam se zatekla bile nepodnošljive: posao mi je bio besmislen, nekakav poluprivatni bijeg u pisanje i literaturu pokazao se lažnim. Bježati se nije imalo kamo, svagdje je bilo jednako. Bila sam napisala i objavila pet knjiga, sve odreda se kretalo unutar fraza “uspješne” i “zapažene”, o sebi sam imala misliti kao o “renomiranoj”, i “medijski vidljivoj”, ali ništa od toga nije imalo ni jednu jedinu konkretnu manifestaciju. Pucala sam polako i postupno, na kraju su u svemu presudile sitnice; ona vrsta sitnica koja nas za okolinu čini hirovitima i nerazumnima, jer je “sustav takav”, “stvarnosti se valja prilagoditi”, i “valja biti strpljiv”.

Prestala sam biti strpljiva gotovo kalendarski, kada sam shvatila da imam pedeset godina, i da se aktivnom životu mogu nadati još po prilici dvadeset. Postalo mi je jasno da nemam pojma što će mi toliko aktivnog života ako ga imam provesti u šutnji, i u različitim vrstama kompromisa koji nisu bili problematični jer su kompromisi, život je na kraju krajeva od njih sastavljen, nego jer su nepodnošljivi kompromisi, koji me žderu, ponižavaju i osujećuju, koji me neprekidno dovode u stanje da nemam zraka, ne mogu disati i vučem se uokolo kao sjena, prisiljen i ograđen čovjek kojemu je najveća sreća ako dobro odvozi slalom između dva napada panike.

U tom stanju, koje nije bilo osobito reprezentativno, pokušavala sam se prisjetiti tko sam uopće. Pokušavala sam se i prisjetiti i što želim, a to je išlo još teže: želje su se najprije gušile, a postupno su se nekako i ugasile, nisam željela ništa. Htjela sam spavati, imati navučene zastore, izgovarati svojim mačkama uvijek iste rečenice, za koje je upitno koliko ih razumiju, ali nisam imala iluzija da sam specijalno razumljiva i nekom drugom.

Nije bilo jednostavno. Žena koja ima humanističko obrazovanje, i pola stoljeća na leđima, na tržištu rada nije najtraženija pojava. (Prvo što sam proučavala bilo je tržište rada, a ono što je na njemu utješno je da, nakon silnog odljeva mladih ljudi u inozemstvo, ima poslova koji možda nisu reprezentativni, ali čovjek neće ostati ni na ulici, ni bez kruha).

Potom sam razmišljala od čega imam najgore averzije. Od laži, društvene laži. Ne od toga da nekom kažemo da je ima lijep šešir premda je metnuo na glavu nekakav gadan klobuk. Nego je to laž u kojima zauzimamo stanovite uloge unutar društvene strukture koja stoji posve ukrivo, i pristajemo na odsustvo ozbiljnih vrijednosti kako bismo dogurali do naredne plaće, ili do fiktivne društvene “etabliranosti” o kojoj društvo u kojem smo tobože etablirani nema pojma, takvi su epiteti vrsta subvencije za naš vječito uznemiren ego.

Onda sam se pokušala svesti na nekakve osnovne imulse, na stvari koje će me u svakoj situaciji inspirirati, ili ću na njih pozitivno reagirati. To se je svodilo na služenje, divljenje i empatiju. Služenje je služenje ideji, principu, ili nekoj vrijednosti koja je općenito, ali primarno meni osobno, neupitna. Shvatila sam da najnervoznija, najpogubljenija postajem kada mi se oduzme mogućnost da služim. Civilizaciji staroj na tisuće godina, demokraciji ili ljudskoj potrebi koja proizlazi iz nevolje i boli. Životinjskoj boli, na kraju krajeva; spadam u one zazorne, koji razgovaraju sa životinjama.

Divljenje mi je nužno jer stalno tragam za referencama, i uzorima: tim metafizičkim roditeljima koji nas ujutro tjeraju da ustanemo iz kreveta. Trebalo mi je i poštovanje, jer ono “eminentna” sadržavalo je samo nekakvo grotesknu tobožnju “slavu” za nesvjesne i narcisoidne karaktere. “Eminentni” su specijalna vrsta socijalne kuge, za njih ne zna ama baš nitko, to je neki debelo ozidan svijet unutar realnog svijeta, gdje se laže i maže, poziva na umjetnost i kulturu, i sjedi se u rascijepljenom prostoru u kojem tri milijuna ljudi nema specijalno izražene kulturno-umjetničke nagone, ali si vole umišljati da su civilizirana nacija. Još mi je više trebalo poštovanje koje mogu imati prema drugima, svojim nadređenima. Kao budističkom učeniku početniku, trebao mi je autoritet, ozbiljan, inteligentan, uviđavan autoritet, koji nadahnjuje. Onkraj stranačkih odabira i budalaština, od kojih se čovjeku neprekidno skuplja kugla u grlu, i traži formulu kako da govori, a da ne izazove vraga.

Znam da nisam jedina s ovakvim iskustvom, mnogo nas je. Nisam sigurna da je to osobito feministička tema; ponekad nam, posve neočekivano, u toj materijalnoj nevolji, i nevolji gubitka identiteta, ruku pruže muškarci, nekakvi samouvjereni ljudi, vizionari, kojima je iz nekog razloga jasno da taj nered koji pred sobom vide ima određenog potencijala, pa čak i ako dolazi iz humanističkih znanosti; još uvijek postoje, koliko god to zvučalo nadrealno, mjesta na kojima vam neće braniti da kvalitetno mislite, nego će se to i podržavati. Neće vas uvjetovati, neće vas nadgledati: ostavit će vas nasamo s vašom savjesti, i vašom inicijativom, što naravno otvara novi set problema, pa ćete se uvijek iznova pitati koliko ste nešto zaslužili, i koliko ste uopće dobri u bilo čemu što radite.

Kad u pedesetoj godini, temeljito preoran i rasut, kreneš ispočetka, tu je ključno imati iskrenu želju da stvarno započneš od nule. Nula niti je pozitivna, niti je negativna: neutralna je. Imaš još dvadeset godina za živjeti, i raditi, kako misliš da treba. Ne zvuči to mnogo, ali je dovoljno. Neki ljudi na žalost umru u dobi od dvadeset godina, drugi će do kraja života ostati unutar konstrukta koji ih pretvora u taoce, zatočenike, sudionike.

Nigdje ne piše da je nužno čekati do pedesete godine da se čovjek opameti. Pripadam toj “generaciji tranzicije”, u vrijeme kada sam studirala visoko obrazovanje bilo je san svakog roditelja, garancija pristojnog i stabilnog posla. Postojao je uzus, toga smo se imali držati. I dalje vjerujem da je posao nužno imati, jer nas obaveze na pozitivan način strukturiraju. “Slobodne profesije” su privid, osobito za pisce, jer ta “sloboda” podrazumijeva da se ima umuknuti pred izvorima finaciranja, pa čak i pred istupima malo bolje etabliranih kritičara, ili izdavača. “Slobodne profesije” sve više uključuju nužnost krajnje neugodnog samopromoviranja: ne samo da se konj veže gdje gazda kaže, nego se i neumjerno hvali vlastiti konj kojeg smo dotjerali na stočni plac: ode dostojanstvo, ode integritet. Lažemo o samima sebi, guramo se, drugim ljudima nabijamo laktove u rebra. S novinarstvom, mojom primarnom profesijom, u miljeu koji poznajem još je znatno gore. To ide do potpune groteske: natjecanja za šaku kuna, za slobodan dan, za pojavu na ekranu. Nikog nije jednostavnije ucijeniti od ljudi koji neupitno vjeruju u vlastitu vrijednost, sami sebe doživljavaju smrtno ozbiljno, nemaju smisla za humor, nema autoironije.

Ja sam na neki način pobijedila jer sam konačno prestala biti ogorčena, i ljuta. To je moj najveći životni doseg, i to mi je donio preokret koji sam poduzela u ozbiljnoj dobi. I dalje nalazim da je ljutnja sjajno pogonsko gorivo, i da je itekako vrijedi mobilizirati, ali ne kada je posve bespomoćna, i kad se batrgamo uzalud, i bez veze.

Moguće je da tema u određenoj mjeri i jest feministička, jer nema muškarca-novinara s 23 godine staža, nema “muškog” pisca s pet objavljenih knjiga koje su neprekidno i kronično bile u nekakvim finalima za nagrade, koji se realno i dalje nalazi na početku, i zna da nije bilo ni vrijeme njegove novinarske logike, ni njegove literature, i da tek sada, kad iz svega toga izađe, ima šansu biti ozbiljna osoba, koja se zalaže za ono što joj je blisko, i što smatra važnim.

U takvim vrstama nesporazuma, i nesreća, uloga psihijatrije i psihologije strahovito je precijenjena. Ako nam nije dopušteno da radimo i govorimo, ako nam nije dopušteno da direktno sudjelujemo, kritiziramo i napominjemo, nema te psihoanalize koja će nas spasiti. Meni je otkaz u pedesetoj godini, i obračun s bilo kakvim literanim ambicijama, posao blizak samozatajnoj struci u kojoj sam diplomirala silno davno ali još uvijek pamtim, vratio tu vrstu slobode, i spokoja. I tek sad mogu biti još nešto, bilo što drugo. Kad me ne uvjetuju ni primanjima, ni lažnom “slavom”, kada više ne osjećam ni direktne, ni implicitne prijetnje. Kada sam konačno netko tko zastupa, radi, piše. Kad imam pravo na ideje, na ozbiljan rad, na služenje vlastitoj empatiji, i divljenje kontinuitetu i evoluciji, teškom samosvladavanju i disciplini iz kojih su se rađale civilizacije.