U novinarstvo sam dospjela slučajno, nisam ga radila bez strasti, a odustala sam, među ostalim, jer nije bilo rezultata. Pod “rezultatom” ne podrazumijevam dugotrajno kaskanje evolucije: da se do penzije bavim time da svijet treba biti demokratičan, da tuđa nesreća nije tvoje pravo, da nije lijepo ubijati, okradati, diskriminirati druge ljude, kao što uostalom nije nimalo zgodno zlostavljati životinje, terorizirati siromahe, biti rasist, nacionalist, tlačiti, i uopće. To novinarstvo, kao vrsta produžene pedagogije gdje čak i oni najbolji, oni stvarno vrhunski, cijeli radni vijek provedu pišući jedno te isto, da nije lijepo sa selotejpom i akumulatorima i nije lijepo uopće, da svaki horoskopski znak ima “viši” i niži” tip pa čovjek sam odabire kamo će, sva ta ideja da budem produžetak pedagogije, a pritom s posthumnim rezultatima, da ulažem u mogućnost da nekog ili nešto opismenjujem u prazno, za to ne samo da nisam bila dovoljno strpljiva, nego sam bila i krajnje nervozna, potpuno drugačijeg temperamenta od onog kojeg taj svakog poštovanja vrijedan, ali krajnje ćirilometodijevski posao opismenjavanja zahtjeva.

Ako se neprekidno vraćaš na isto, i neprekidno objašnjavaš očigledne stvari, provodiš vrstu terora nad samim sobom; možda si, ukoliko si uopće, “popravio” nešto što je bilo “zaglavljeno”, ali pritom si zaglavio ti sam. Odredili su te ni kojima se širokopojasno obraćaš, lupaš po istom kao Sizif po kamenu ili Maks po diviziji, ustraješ na “pravnoj” državi, imaš averziju prema korupciji, uopće nemaš pojma zašto je “homofobija” fobija, nego eksplicitno objašnjavaš civilizacijsku rupu od 30 godina stvarnog i metaforičnog ratovanja i naoružavanja; ukratko, tu bi i sam Buda pozavidio na strpljenju, ne znam koliko dugo treba jahati na magarcu da bi uspjela ta pedagogija.

Elem, imam nisku toleranciju na odsustvo rezultata. Specijalno ako su u pitanju socijalne teme, koje su izrazito jednostavno rješive, i konkretne. Kad je konkretan čovjek u problemu, strahovito se uzrujam od toga da bi se mogla “produžiti svijest”, ili “proširiti svijest” na njegovom primjeru. Ne bih ništa to sa sviješću i kolektivnom psihologijom, nego bih da se to riješi. Jednako kao što u slobodno vrijeme mogu u nekoliko dana “popraviti” trošnu stolicu, ošmirglati je, prebojati, i promijeniti tkaninu, jednako kao što svaki liječnik koji me primi na operaciju zna što radi, tako i mene zanima što je točno rezultat. Onkraj budalastih floskula, od kojih ljudima nije bolje, a ja obilato gubim vrijeme u tobožnjoj “slobodi riječi”. Slobodi koja je nalik pišanju uz vjetar, jer nikoga ninašto ne obavezuje.

Irfan Sefer, građanin Sefer, živio je u najstarijoj dokumentiranoj kući u Puli, izgrađena je negdje u 13. stoljeću. Živio je tamo teško bolestan, sa sinom, unukom, i “stanarskim pravom”. Svi skupa u maksimalno 20 četvornih metara. Ulica se danas zove Maksimijanova, prije toga je bila Ribarska. Irfan, građanin Sefer, prije toga je radio u Uljaniku, potom je bio u ratu. Silno ga je teško opisati, njegovu cjelokupnu situaciju, ako je čovjek sam ne vidi. O Irfanu sam prije sedam ili osam godina radila reportažu; tražio je adekvatniji smještaj, i da mu grad prizna ulaganje u postojeći objekt. Grad je kao sugovornika poslao mladog čovjeka koji nije imao pojma o čemu razgovaramo. Irfan je ostao gdje je bio, u onih petnaest ili dvadeset grozno neuvjetnih kvadrata, s jednom od onih tjednih kutija plastičnih kutija za lijekove, s kojima se lakše hendlaju medikamenti, na gumenom stolnjaku u derutnom prizemlju.

Onda sam pokušala s literaturom. Pa sam napisala priču, ne osobito dobru ali sam se nadala da će biti djelotvorna, “Građanin Sefer”. U humanitarnoj akciji u okviru Sajma knjige, tu su priču prikazali ilustratori: među ostalima, bio je tu pokojni, i famozni, Alem Ćurin, i naš pulski Vibor Juhas. Ne znam kako smo točno pomogli Irfanu Seferu, to će bolje znati organizatori Sajma, i Magda Vodopija, ali krov nad glavom u ovoj preskupoj regiji, i skupom gradu, to mu nismo mogli osigurati.

To je bilo negdje 2015-te. Od tada, pa sve do danas, Irfan Sefer mi je porukom čestitao sve što je moguće čestitati. Nove godine, Božiće, Uskrse. Što mi je proizvodilo isključivo grižnju savjesti, i muku. Jer nije bilo rezultata, krova nad glavom. Jer se javljao iz kuće narušene statike, a sve te usrane humanističke znanosti, novinarstva, literature i politologije, ništa od toga nije moglo promijeniti ni milimetra te bazične podatke. Da je Irfan Sefer po prilici udaljen 700 metara zračne linije od mene, da je to famozna osoba koja nema prihoda za podstanarstvo, nego je umjesto toga dobila stan. Stan u kući koja je minijaturna, i pritom se ruši.

Onda je noćas, potpuno iznebuha, u neko doba iza ponoći pisao. Da mora javiti sjajne vijesti, da mu je novi pulski gradonačelnik dao stan. (Nisam sigurna zašto i kako, Irfan Sefer niti je izborni, niti predizborni materijal, ali ako je to bilo iz empatije, iz elementarnih socijalnih razloga, zanemarit ću činjenicu da je isti gradonačelnik proizveo ljetni techno pakao u mom kvartu). Poslao je tlocrt, i sve što je nabavio od kuhinjskih uređaja.

A ja sam se onda rasplakala, premda to nisu moji “rezultati”. Bilo mi je silno drago, i bilo mi je teško što sve, bilo što, toliko traje, i na kraju ovisi isključivo o slučajnostima. U gomili praznih gradskih stanova, zašto prethodna vlast nije htjela učiniti ništa za Irfana Sefera, a ova je pružila ruku, pomogla je. Čemu takva grozna hirovitost nad ljudskim sudbinama?

Moramo li zbog toga voljeti Vlast? Ne moramo. Samo što je jednostavnije poštovati čovjeka koji se zamislio nad Irfanom Seferom, od njegovog prethodnika, koji se nije ni elementarno potrudio u toj kategoriji opismenjavanja iz socijalne savjesti, i svijesti. Meni je opismenjavanje političkih garnitura katastrofa, medji bi trebali biti korektiv, a ne odgojno sredstvo.

Sutra idem vidjeti novi Irfanov stan. On već ima ugovor, i ključ od haustora: ulazna vrat još nisu postavljena, ali sve bude gotovo u naredna tri tjedna. Budemo vidjeli što još fali od namještaja, ja bih za useljenje ispekla Schwarzwald tortu. Nije on daleko, i dalje smo susjedi, sve su to udaljenosti manje od kilometra. Ali mi konačno nije neugodno, i potpuno mi je svejedno čiji su “rezultati”. Ono kad mi je poslao svoj “tlocrt”, neviđeno detaljan i sa svakim komadom bijele tehnike, konačno mi je laknulo jer u svemu, na kraju krajeva, ima nekog smisla. To je bio trenutak upravo čudesne radosti, s kojom više nisam znala što započeti.