“Kako preživjeti samoubistvo”, ili preživjeti uopće

Boriša Gavrilović prvu je knjigu objavio u 51. godini života. Do tog je trenutka “prelomio” kao grafički dizajner na stotine knjiga. Na kraju je “prelomio” da jednu napiše i sam, nakon što mu se potpuno urušio život, a on završio na kratkotrajnom boravku na psihijatrijskom odjelu sarajevske bolnice. Nakon smiješnog, i neuspješnog pokušaja suicida, koji je poduzeo kako ga ne bi napustili žena i djeca. Što naravno nije uspjelo, nego je samo pospješilo njegove šanse da ostane sam.

Upravo iz tog, nultog stanja, sa psihijatrije, on započinje knjigu u kojoj je odmah jasno da to je to tekst čovjeka neispisanog rukopisa, ali istodobno osobe koja ima izniman talent za naraciju, i autentičan pripovjedački glas.

Svoje “psihijatrijsko stanje” Gavrilović odlično uvezuje sa svim prethodnim tipovima institucionalizacije kroz koja je prošao. A to su u prvom redu razne hospitalizacije, od operacije kičme do predinfarktnog stanja, a potom i krajnje živopisna, ratna zatvorska iskustva. Kao Srbin u ratnom Sarajevu, imao je bezbroj razloga biti sumnjiv, pa je prema tome i bio. Revnosno je privođen i zatvaran, od strane sva tri bratska naroda, jer se kao zaposlenik humanitarne udruge kretao po različitim terenima, pod različitim vlastima. Izvlačio se dosjetljivošću, smislom za humor, sposobnošću mijenjanja uloga koja mu nije osobito teško pala, jer se i sam pita tko je, i što je, u knjizi koju piše s prilično jasnim motivom: kako bi samom sebi objasnio što se s njim događa, a kako je završio tamo kamo uopće nije krenuo.

Centralna Gavrilovićeva trauma je uništena obitelj: sreća i ravnoteža koju je postigao u pedesetoj godini kroz ruke su mu procurili kao pijesak. Nije ih bio sposoban zadržati, možda nije bio dorastao šansi koju je dobio prekasno, ili je nešto previše žarko želio.

S deset godina mlađom partnericom, koja ga impresionira intelektualno, i emocionalno, u razdoblju pandemije je u razmaku od 11 mjeseci dobio dvoje djece. Dvoje iznimno ambicioznih i inteligentnih ljudi, zajedno s djevojčicama jaslićke dobi, završavaju na vlažnoj mansardi od tridesetak kvadratnih metara, gdje stol, kada se razvuče, dopire od predsoblja, a na drugu stranu do kreveta u spavaćoj sobi.

Pitanje ljubavi vrlo brzo postaje sporedno, i pretvara se u pitanje preživljavanja. Priča je to o generaciji “odgođenog života”, čija je mladost istrošena na ratna stanja, disfunkcionalnost roditelja zarobljenih u vlastitim problemima i navikama iz “bivšeg režima”, navikama koje ih u vrijeme tranzicije i posttranzicije pretvara u bespomoćne dinosaure kojima je oduzeta klima u kojoj su sposobni opstati. Umjesto toga, vrijede nova pravila: dvoje ljudi koji po obrazovanju i navikama pripadaju “srednjoj klasi” mogu ostvariti kakvu-takvu materijalnu sigurnost samo ako posjeduju apartman, u kojem dočekuju goste, i svakih nekoliko dana mijenjaju plahte, i ručnike. Part-time intelektualci i inženjeri, a part-time uslužni radnici; krajnje je realan, i nemilosrdan, taj prikaz obitelji koja želi “nešto više”, a neprekidno visi nad ambisom kaotične države, i neuređenog društva. Nema tu prava ni na slabost, ni na traumu: preživjet će, i živjeti će, onaj koji bude jači. Uz pomoć alkohola, i tableta, u borbi protiv sustava, a ako to omane, u međusobnom predbacivanju i istrebljivanju. Život, pravi normalan život, na dohvat je ruke, samo valja izdržati, treba ga dograbiti. Nije pogrešno, nije kasno, sve će biti nadoknađeno, sve je pitanje snage i volje.

Ali Gavrilović toliko snage nema: društveno omiljen, vrstan komičar, prijatelj koji ima prijatelje u svim društvenim slojevima, i ništa što je ljudsko nije mu strano, u kući se pretvara u šutljivog, zabrinutog depresivca. Sjaj i bijeda komedije izbijaju na površinu, odgojen je da bude “skrbnik”, ali kako da “skrbi”, kada stvari neprekidno izmiču kontroli? I sve je u svakom pogledu provizorno: kada pozove čovjeka da okreči vlažan stan, ovaj mu “prodaje” svojeg kolegu koji kreči “nanotehnologijom”. S dvoje male djece u plijesni i vlazi, Gavrilović plaća 400 konvertibilnih maraka za “nanotehnologiju”, ali plijesan ubrzo izbija iznova, kao što se s treskom ruše kuhinjski elementi “povoljnog” stolara, i po nevelikom se stanu razbijaju tanjuri, čaše, i alkoholne boce.

Drama je to bespomoćnosti, iz koje se pokušava dosegnuti mudrost. Ali mudrosti nema, iskustva nas samo umaraju, i troše. U tri godinew jedva dosegnute sreće, Gavrilović, sa svojim prezmenom koje asocira “na salamu”, kompletno sijedi. vezu završava kao neurotik, proskribirani mačist, psihijatrijski slučaj. Više se ne može vratiti gdje je bio, u “svoj” svijet izgubljenih slučajeva: alkoholičara, narkomana, etnički nepoželjnih. Ne može ni ostati u budućnosti “nanotehnologije”, u tom raju uz kojem se ljudi neprekidno sami sebe osvješćuju, i frontalno se bore za vlastita prava. Pripovjedač više odavno nema pojma ni koje su mu mogućnosti, ni koja su mu prava: solidno se snalazi samo u svijetu obaveza, a nesiguran je koliko i njih propisno obavlja.

Roman Boriše Gavrilovića nije napisan vješto, ali je napisan posve na vlastiti račun, što je u literaturi iznimno rijetko. To je istovremeno i vrsta poštenja, i vrsta defekta: Gavrilović sebe ne razumije, o sebi samom ništa ne zna. Ali razumije druge ljude, najširi mogući spektar njihovih slabosti: narkomane, provalnike, švercere, alkoholičare i dezertere, prisilne vojne komandire, i dobroćudne, napola senilne crkvene parohe. Nema u njegovom svijetu ni dobra, ni zla, na način na koji bi to očekivala teorija morala, akademska zajednica, ili voajeri s društvenih mreža.

Užasna je to, a istodobno i iznimno topla, priča o bespomoćnosti. O krivnji koju je nemoguće odrediti, ali pluta uokolo, na sve strane. O nesporazumu koji se dogodi kad se čovjeku ostvari ono što je poželio. O ambisu koji se otvara kada je željeni svijet oduzet, a ostanemo u najgorem mogućem društvu. Sami sa sobom, i avetima koje nas višestruko nadmašuju, i nikad ih nećemo pobijediti.

Paradoks korektnosti ili zašto ne vjerujem da su pitanja glupa

Jednoj od mojih prijateljica danas su izrazito agresivno zamjerili jer se fotografirala s Wooodijem Allenom. Prijateljica nije proklamirana feministica, ona jednostavno jest feministica, tako diše, tako živi. Za “hrvatske” pojmove, pritom je izrazito radikalna, rubno incidenta. Ali umjetnošću se bavi, srela je planetarno poznatog umjetnika za kojim se vuku repovi groznih afera, premda nikada nije osuđen. I fotografirala se s čovjekom čije filmove svi rado gledamo. premda to nije “ideološki” zgodno. Jednako kao što nije zgodno osuditi neosuđene ljude, ali to su odluke, i vaganja, koje svaka indivudua donosi sama za sebe. Za prijateljicu znam da bi, u prvom trenutku u kojem bi postojao ozbiljan dokaz protiv Woodija Allena, dotičnog klepila po glavi, nije njoj “slava” baš tako primarna u odnosu na vlastite principe. Niti je njezin feminizam trend koji se ukrcao na posljednji vlak iz Holywooda; uvijek je bila takva, poznajemo se od studentskih dana.

“Politička korektnost” nije nužno korisna, često paralizira, i zarobljava. U prvom je redu namijenjena ljudima koji uopće ne razumiju “korektnost”, ukoliko se ne uspostavi “politički”. Sama “korektnost” je naime krajnje jednostavna: ona podrazumijeva da imamo empatiju za druge ljude, da im prilazimo s ravnopravne pozicije, da nemamo zle namjere, i da nemamo krajnje neugodne predrasude (nekakve predrasude svi uvijek imamo, na primjer ja nepopravljivo pljujem kad mi se na putu ispriječe crne mačke, ali mačke držim, i volim ih, crne mačke jednako kao i bilo koje druge).

“Politička korektnost” može proizvesti situaciju u kojoj više nitko ne odvaguje svoje odluke, niti postavlja pitanja. Nego svi jednostavno ušute, jer je to jednako pristojno kao znati koristiti pribor za jelo za stolom, a pritom se po glavi mogu rojiti najpodmuklije moguće misli, i najpodmukliji motivi. “Politička korektnost” vrsta je pokrivača. Nježan je to prekrivač, možemo prebaciti preko glave ako nemamo sposobnosti suosjećati s drugim ljudima, ili nas podivljale i agresivne civiliziraju da ne mrzimo ljude koji nam nisu ništa krivi. Unutar svijeta intelektualaca, za koje hipotetički pretpostavljam da su iznad toga da mrze i kinje, u toj korektnosti mora postojati rupa. Rupa za pitanja, i rupa za odgovore; ukratko, rupa za komunikaciju.

Često su me znali pitati zašto se brinem za Ukrajince, a ne zalažem se dovoljno za izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Indije i Irana. Pa su za to postojala razna objašnjenja iz domene teorije rasizma: tko je plav, tko je tamnoput i manje plav, kako se uspostavljaju prioriteti. Reagirala sam na situaciju koja mi je bila poznata, i jasna: rat je, tenkovi su prešli granicu, netko bježi, taj “netko” je doslovno susjed, otvaraš vrata i primaš čovjeka u kuću. On će tu ostati, ili ipak neće, dok se rat ne okonča, ili dok ne izgubi strpljenje sjedeći u tuđoj zemlji. Istodobno, ljude koji bježe iz znatno udaljenijih zemalja završavaju premlaćeni, ili vraćeni s granice. Situacija je užasna, ali uopće nema dovoljno podataka gdje bi ta masovna bježanija dobila smisao i svrhu: u m,om gradu nema punkta na koji im mogu odnijeti hranu i vodu. U tranzitu su, dakle ne traže smještaj. Idu u neke zemlje razvijenije od ove moje, ali tamo ih ne žele primiti. Nepoznato je njihovo polazište, posve je nemoguće odrediti njihovo krajnje odredište. Bježe iz različitih uvjeta, iz krajnje različitih zemalja koje ne samo da ne poznajem, nego ih ne poznaje ni moja imaginacija. Nema ozbiljnih informacija o tome tko su, nema statistika o tome od čega bježe. U mojem ih kraju fizički nema, doslovno ne razumijem što se događa, koji je recept da ta djeca, a za mene su to gotovo djeca, postignu europsko blagostanje za kojim čeznu, da mogu slati novac svojima doma? Mogu odnijeti hranu, mogu odnijeti vodu, ali u stvari onkraj te političke korektnosti ne razumijem što se događa: bježe li cijeli kontinenti od diktatura, od fundamentalizma, od svijeta u kojem se žene ubiju ako im se vidi kosa? IU kamo točno bježe, ako ih više neće ni Njemačka, ni Francuska ni Skandinavija? Imaju li pritom ikakve šanse, osim da budu premlaćeni na granicama, a ukoliko imaju, dajte mi razjasnite po čemu je imaju, i kako im je točno moguće pomoći, onkraj kemijskih zahoda, privremenih prenoćišta, i pitke vode? Unutar “političke korektnosti”, dajte mi sretan ishod, objasnite mi gdje može dobro završiti to putovanje, a da tu “seobu” ne promatramo kao potpuni idioti, kako ćemo točno spasiti te ljude?

“Politička korektnost” u Hrvatskoj je specijalno namijenjena za odnose Srba i Hrvata. To nije osobito čudno, jer se u ratu međusobno raskrstilo krvavo, a nakon toga su i jedni i drugi bili objekt gadnog ugnjetavanja. Hrvate se ugnjetavalo zbog toga jer nisu “propisni” Hrvati, a Srbe jer su jednostavno Srbi. U međuvremenu, obje su nacije, makar u nekim društvenim krugovima, tome pridodale mehanizme teške autoviktimizacije: Hrvati pamte “svoje” žrtve. Srbi isto pamte “svoje žrtve”. U nedavnoj Facebook raspravi, u koju sam po nesreći upala, ispostavilo se da između te dvije nesreće 30 godina nakon rata ne smije biti nikakve veze. To su odvojene traume, odvojeno se uzgajaju. Reagirala sam na podatak da je mlada žena ubijena devedesetih imala dečka, koji je njezino ubojstvo osvetio na način da je dao ubiti više od trideset ljudi. Ona je bila “Srpkinja”, pogubljeni su bili “Hrvati”; koliko bi u nekoj normalnoj forenzici to uopće bilo važno? Moglo je biti obrnuto, sasvim su sigurno postojali posve obrnuti slučajevi. Ali takva se veza, najnormalnija veza iz policijske prakse i Crne kronike, više ne smije uspostaviti. Mi nemamo jezik koji može povezati nacionalno raznorodna ubojstva. Trideset godina nakon rata, “politička” nam “korektnost” nalaže da imamo vidjeti ili mrtvu mladu ženu, ili tijela onih koji su u užasnoj spirali zločina poslužili za osvetu njezine smrti. Ukoliko to dvoje povežemo, ode k vragu “politička korektnost”. To je onda “relativizacija zločina”, opravdavanje krivnje. Imamo “etničke” medije, s jedne ili s druge strane, koji će nas lišiti osnovnih podataka iz Crne kronike, ali će nas znatno obogatiti isključivošću, mržnjom, i fantazijama o žrtvi nacije.

Božemesačuvaj, nisam “politički korektna”, potpuni sam eksces od te prisilne forme. Dreknut ću, gotovo trenutno i impulsivno, ako se nekom ugnjetava, gnjavi i omalovažava. Riskirat ću pritom, jer je to princip u kojem sam odgojena, prema tome je jače od mene. Ali pritom i dalje postavljam pitanja. Kamo će ljudi kojima bih odnijela zimsku odjeću i vodu, pod uvjetom da su mi pristupačni? Je li nužno “gaziti” Woodyja Allena ukoliko nema osudu? Gdje da ja navedem 30 mrtvih seljaka u selu moje majke, ako nema koncepta koji prepoznaje spiralu zločina, nego su nam zločini neka vrsta folklora, i potežemo ih samo kad su “naši”, ili kad su “tuđi”, ovisno o tome kojem smo se političkom i etničkom ekstremu priključili, jer srednjeg jezika nema, nestao je zajedno s odlaskom UNPROFOR-a, pa se sad natežemo i s “tolerancijom” koje u stvari nemamo, i s logikom koja nas je odavno napustila.