U pedesetoj godini života promijenila sam profesiju. Netko bi to nazvao hrabrošću, meni se čini da je to vrsta kukavičluka koji je iz raznih razloga, prvenstveno iz vrste odgoja koja me je uvijek primoravala da više toga moram nego što želim, tjerala da igram na sigurno. Pritom sam imala tu sreću da su okolnosti u kojima sam se zatekla bile nepodnošljive: posao mi je bio besmislen, nekakav poluprivatni bijeg u pisanje i literaturu pokazao se lažnim. Bježati se nije imalo kamo, svagdje je bilo jednako. Bila sam napisala i objavila pet knjiga, sve odreda se kretalo unutar fraza “uspješne” i “zapažene”, o sebi sam imala misliti kao o “renomiranoj”, i “medijski vidljivoj”, ali ništa od toga nije imalo ni jednu jedinu konkretnu manifestaciju. Pucala sam polako i postupno, na kraju su u svemu presudile sitnice; ona vrsta sitnica koja nas za okolinu čini hirovitima i nerazumnima, jer je “sustav takav”, “stvarnosti se valja prilagoditi”, i “valja biti strpljiv”.

Prestala sam biti strpljiva gotovo kalendarski, kada sam shvatila da imam pedeset godina, i da se aktivnom životu mogu nadati još po prilici dvadeset. Postalo mi je jasno da nemam pojma što će mi toliko aktivnog života ako ga imam provesti u šutnji, i u različitim vrstama kompromisa koji nisu bili problematični jer su kompromisi, život je na kraju krajeva od njih sastavljen, nego jer su nepodnošljivi kompromisi, koji me žderu, ponižavaju i osujećuju, koji me neprekidno dovode u stanje da nemam zraka, ne mogu disati i vučem se uokolo kao sjena, prisiljen i ograđen čovjek kojemu je najveća sreća ako dobro odvozi slalom između dva napada panike.

U tom stanju, koje nije bilo osobito reprezentativno, pokušavala sam se prisjetiti tko sam uopće. Pokušavala sam se i prisjetiti i što želim, a to je išlo još teže: želje su se najprije gušile, a postupno su se nekako i ugasile, nisam željela ništa. Htjela sam spavati, imati navučene zastore, izgovarati svojim mačkama uvijek iste rečenice, za koje je upitno koliko ih razumiju, ali nisam imala iluzija da sam specijalno razumljiva i nekom drugom.

Nije bilo jednostavno. Žena koja ima humanističko obrazovanje, i pola stoljeća na leđima, na tržištu rada nije najtraženija pojava. (Prvo što sam proučavala bilo je tržište rada, a ono što je na njemu utješno je da, nakon silnog odljeva mladih ljudi u inozemstvo, ima poslova koji možda nisu reprezentativni, ali čovjek neće ostati ni na ulici, ni bez kruha).

Potom sam razmišljala od čega imam najgore averzije. Od laži, društvene laži. Ne od toga da nekom kažemo da je ima lijep šešir premda je metnuo na glavu nekakav gadan klobuk. Nego je to laž u kojima zauzimamo stanovite uloge unutar društvene strukture koja stoji posve ukrivo, i pristajemo na odsustvo ozbiljnih vrijednosti kako bismo dogurali do naredne plaće, ili do fiktivne društvene “etabliranosti” o kojoj društvo u kojem smo tobože etablirani nema pojma, takvi su epiteti vrsta subvencije za naš vječito uznemiren ego.

Onda sam se pokušala svesti na nekakve osnovne imulse, na stvari koje će me u svakoj situaciji inspirirati, ili ću na njih pozitivno reagirati. To se je svodilo na služenje, divljenje i empatiju. Služenje je služenje ideji, principu, ili nekoj vrijednosti koja je općenito, ali primarno meni osobno, neupitna. Shvatila sam da najnervoznija, najpogubljenija postajem kada mi se oduzme mogućnost da služim. Civilizaciji staroj na tisuće godina, demokraciji ili ljudskoj potrebi koja proizlazi iz nevolje i boli. Životinjskoj boli, na kraju krajeva; spadam u one zazorne, koji razgovaraju sa životinjama.

Divljenje mi je nužno jer stalno tragam za referencama, i uzorima: tim metafizičkim roditeljima koji nas ujutro tjeraju da ustanemo iz kreveta. Trebalo mi je i poštovanje, jer ono “eminentna” sadržavalo je samo nekakvo grotesknu tobožnju “slavu” za nesvjesne i narcisoidne karaktere. “Eminentni” su specijalna vrsta socijalne kuge, za njih ne zna ama baš nitko, to je neki debelo ozidan svijet unutar realnog svijeta, gdje se laže i maže, poziva na umjetnost i kulturu, i sjedi se u rascijepljenom prostoru u kojem tri milijuna ljudi nema specijalno izražene kulturno-umjetničke nagone, ali si vole umišljati da su civilizirana nacija. Još mi je više trebalo poštovanje koje mogu imati prema drugima, svojim nadređenima. Kao budističkom učeniku početniku, trebao mi je autoritet, ozbiljan, inteligentan, uviđavan autoritet, koji nadahnjuje. Onkraj stranačkih odabira i budalaština, od kojih se čovjeku neprekidno skuplja kugla u grlu, i traži formulu kako da govori, a da ne izazove vraga.

Znam da nisam jedina s ovakvim iskustvom, mnogo nas je. Nisam sigurna da je to osobito feministička tema; ponekad nam, posve neočekivano, u toj materijalnoj nevolji, i nevolji gubitka identiteta, ruku pruže muškarci, nekakvi samouvjereni ljudi, vizionari, kojima je iz nekog razloga jasno da taj nered koji pred sobom vide ima određenog potencijala, pa čak i ako dolazi iz humanističkih znanosti; još uvijek postoje, koliko god to zvučalo nadrealno, mjesta na kojima vam neće braniti da kvalitetno mislite, nego će se to i podržavati. Neće vas uvjetovati, neće vas nadgledati: ostavit će vas nasamo s vašom savjesti, i vašom inicijativom, što naravno otvara novi set problema, pa ćete se uvijek iznova pitati koliko ste nešto zaslužili, i koliko ste uopće dobri u bilo čemu što radite.

Kad u pedesetoj godini, temeljito preoran i rasut, kreneš ispočetka, tu je ključno imati iskrenu želju da stvarno započneš od nule. Nula niti je pozitivna, niti je negativna: neutralna je. Imaš još dvadeset godina za živjeti, i raditi, kako misliš da treba. Ne zvuči to mnogo, ali je dovoljno. Neki ljudi na žalost umru u dobi od dvadeset godina, drugi će do kraja života ostati unutar konstrukta koji ih pretvora u taoce, zatočenike, sudionike.

Nigdje ne piše da je nužno čekati do pedesete godine da se čovjek opameti. Pripadam toj “generaciji tranzicije”, u vrijeme kada sam studirala visoko obrazovanje bilo je san svakog roditelja, garancija pristojnog i stabilnog posla. Postojao je uzus, toga smo se imali držati. I dalje vjerujem da je posao nužno imati, jer nas obaveze na pozitivan način strukturiraju. “Slobodne profesije” su privid, osobito za pisce, jer ta “sloboda” podrazumijeva da se ima umuknuti pred izvorima finaciranja, pa čak i pred istupima malo bolje etabliranih kritičara, ili izdavača. “Slobodne profesije” sve više uključuju nužnost krajnje neugodnog samopromoviranja: ne samo da se konj veže gdje gazda kaže, nego se i neumjerno hvali vlastiti konj kojeg smo dotjerali na stočni plac: ode dostojanstvo, ode integritet. Lažemo o samima sebi, guramo se, drugim ljudima nabijamo laktove u rebra. S novinarstvom, mojom primarnom profesijom, u miljeu koji poznajem još je znatno gore. To ide do potpune groteske: natjecanja za šaku kuna, za slobodan dan, za pojavu na ekranu. Nikog nije jednostavnije ucijeniti od ljudi koji neupitno vjeruju u vlastitu vrijednost, sami sebe doživljavaju smrtno ozbiljno, nemaju smisla za humor, nema autoironije.

Ja sam na neki način pobijedila jer sam konačno prestala biti ogorčena, i ljuta. To je moj najveći životni doseg, i to mi je donio preokret koji sam poduzela u ozbiljnoj dobi. I dalje nalazim da je ljutnja sjajno pogonsko gorivo, i da je itekako vrijedi mobilizirati, ali ne kada je posve bespomoćna, i kad se batrgamo uzalud, i bez veze.

Moguće je da tema u određenoj mjeri i jest feministička, jer nema muškarca-novinara s 23 godine staža, nema “muškog” pisca s pet objavljenih knjiga koje su neprekidno i kronično bile u nekakvim finalima za nagrade, koji se realno i dalje nalazi na početku, i zna da nije bilo ni vrijeme njegove novinarske logike, ni njegove literature, i da tek sada, kad iz svega toga izađe, ima šansu biti ozbiljna osoba, koja se zalaže za ono što joj je blisko, i što smatra važnim.

U takvim vrstama nesporazuma, i nesreća, uloga psihijatrije i psihologije strahovito je precijenjena. Ako nam nije dopušteno da radimo i govorimo, ako nam nije dopušteno da direktno sudjelujemo, kritiziramo i napominjemo, nema te psihoanalize koja će nas spasiti. Meni je otkaz u pedesetoj godini, i obračun s bilo kakvim literanim ambicijama, posao blizak samozatajnoj struci u kojoj sam diplomirala silno davno ali još uvijek pamtim, vratio tu vrstu slobode, i spokoja. I tek sad mogu biti još nešto, bilo što drugo. Kad me ne uvjetuju ni primanjima, ni lažnom “slavom”, kada više ne osjećam ni direktne, ni implicitne prijetnje. Kada sam konačno netko tko zastupa, radi, piše. Kad imam pravo na ideje, na ozbiljan rad, na služenje vlastitoj empatiji, i divljenje kontinuitetu i evoluciji, teškom samosvladavanju i disciplini iz kojih su se rađale civilizacije.

Ništa nije tako jednostavno osuditi kao ubijanje. S tim da masovno ubijanje često prevazilazi našu sposobnost osude, prelazi u strah i zgražanje, a onda se nekako ukotvi u vrstu voajerske analize, pa se pitamo o motivima, uzrocima, psihofizičkom stanju ubojice, i njegovim frustracijama. Ubojica na taj način prerasta u nekakvo nadljudsko biće, on očito raspolaže performansama koje su većini ljudi srećom uskraćene, pa valjda u jednom trenutku dođe do grozne zablude da se rukovodi nekom višom logikom, i da ubijanje nije to što jest, nego nešto potpuno drugo. Paralelna logika, nadmoćna stvarnost koju je teško razumjeti, pa čak i neka vrsta prirodne reakcije, jer je ljudima nasilje prirođeno, i javlja se ideja da to nisu dužni kontrolirati, specijalno ako time brane neku vlastitu vrstu “civilizacije”, ili “svjetske ravnoteže”.

Ako nismo baš posve naivni, bit će nam jasno da ubijanje, ne toliko samo po sebi koliko dozvola za ubijanje, otvorena sloboda da se istrebljuju ljudi, može itekako fascinirati mase.

U svom današnjem govoru, Vladimir Putin je, nakon što je prema nekim procjenama u Ukrajini ubio više od 6 000 civila, od čega 402 djeteta, nakon što je raselio milijune ljudi, od kojih je na tisuće prisilno završilo na nepoznatim ruskim odredištima, i nakon što je svojim odlukama života lišio blizu 60 000 ruskih vojnika, izrazio zabrinutost da će zapadnjačka “cancel kultura” uništiti ni manje ni više nego Čajkovskog i Dostojevskog. Do ove mjere perverzna, izopačena logika nije posve besmislena: ona korespondira s prostorom udobnosti masovnih medija, i društvenih mreža. Jako je jednostavno brinuti se za sudbinu Čajkovskog, potomka ugledne ukrajinske kozačke obitelji, kojeg Putin vjerojatno navodi kako bi potkrijepio vlastitu tezu da Ukrajinci ne postoje, jer je unutar malograđanske udobnosti, na koju Putin apelira, jednostavnije izazvati reakciju da neće biti “Orašara” za Božić, nego da je ruska vojska prije tjedan dana u Kersonu ubila Jurija Kerpatenka, dirigenta koji je odbio dirigirati na koncertu u okupiranom gradu. Unutar globalno medijskog i društveno-mrežnog konformiteta, Kerpatenko nije prisutan kao točka koju bi prepoznali poluobrazovani pa čak ni obrazovani: od njega se dakle ne može napraviti pop-kulturna referenca, on je tek za jednu stepenicu, ako i toliko, iznad mučenih, mrtvih i na brzinu potrpanih u masovnu grobnicu u Buči: ukratko, za reference oportunog života prosječnog zapadnjaka koji ne želi da mu poskupi grijanje a tu i tamo bi se kulturno uzdizao, Kerpatenko je nitko i ništa, Buča je neka vukojebina, a leševi su morbidna tema. U tom smislu, Putin se vrlo promišljeno obraća vlastitoj publici; a te publike ima na sve strane, mnogo ih je i među nama, u ovoj minijaturnoj državi. Postoji dakle glavešina koji je “isprovociran”, postoje državne granice i ovozemaljski zakoni koje je nužno poštovati ukoliko nisi dovoljno moćan, ili dovoljno lud, a moćan i lud istodobno je još bolja kombinacija, postoji iracionalna sila, tamo nekakav nuklearni amok, s kojom treba taktično, jer je Rusija “druga kultura”, premda nitko nema pojma koja točno “druga”, Rusija je europska kultura ugrađena u literaturu, u glazbu, i u slikarstvo, i jako je teško razumjeti koje su točno te ne-europske konstante na koje se poziva, jer ono što u njoj nije bilo europsko, siromašne stanovnike azijskih država, sav taj svijet koji nema pristup avionima i inozemnim računima, sahranila je, i žrtvovala, totalitarna država prije svih ostalih. U času kad ustrijele dirigenta, strah za Čajkovskog postaje izlišan; Čajkovski je naime mrtav, pa će prema tome i preživjeti, i nadživjeti.

Strah za Dostojevskog, Fjodora Mihajloviča, Putina i njegove internacionalne sljedbe gotovo da je još luđi. Pa to je, pobogu, autor “Zločina i kazne”, nije Dostojevski zgodno, egzotično ime koje se prikladno pojavljuje uz probrane citate u Facebook statusima. Od čega kreće “Zločin i kazna”, da se ugnjavimo tom obaveznom lektirom koja ipak zahtjeva određeni napor čitanja? Od ideje siromašnog studenta da može ubiti staricu-lihvarku, jer je moralno inferiorna, jer treba unutar ljudskog roda odvojiti “uš” od Napoleona. Nitko, i nikad nije bolje pisao o tome da se “uš” od “Napoleona” ne smije razdvojiti nasiljem, i sjekirom, od Dostojevskog. Ali Putin se eto nad Dostojevskim izrazito zabrinuo, on svijetu poručuje da će ostati bez plina i istodobno bez lektire, a lektira je, iznova, samo ono što može zapamtiti čak i slabo informiran um, a umjetnost su u toj istoj interpetaciji isključivo mrtvaci: istovremeno, u ruskim knjižarama cirkulira naputak koje knjige ne treba izlagati, specijalno je navedeno petnaest pisaca, među njima je Ljudmila Ulicka, autorica romana “Zeleni šator”. Koja piše kako se u nekom drugom vremenu iz Rusije bježi, kako se tamo iznuruje, ubija, ili tjera do očaja koji vodi u samoubojstvo.

Prema Rusiji nemam nikakve negativne emocije, Rusija je nesreća koja se svakoj lažnoj demokraciji može dogoditi; u jednoj od njih, srećom maloj i geostrateški beznačajnoj, živim. Često uspostavljanje lažne i na neki način skandalozne ravnoteže, “nije ništa bolja Amerika, što je Amerika radila u Afganistanu” ili “zašto ne govorimo o Siriji” doživljavam na isti način na koji sam početkom devedesetih vidjela rat u Hrvatskoj, kada je pitanje glasilo “a što su oni nama radili, zašto ne bismo i mi njima”.

Užas ovog nasilja, koje svi skupa gledamo već pola godine, pa još dodatno užas te relativizacije iz koje prigodno iskaču labuđa jezera i karamazovi, to silovanje kulture i mrcvarenje i ubijanje ljudi, iza kojeg slijedi opća dilema jer “zašto nismo ono a hoćemo ovo, nastavimo sjediti u fotelji, razmatrajmo iz paradoksalnih uglova, to je pitanje provokacije i “lajkova”, zgodno je; tu je uvijek internet da budemo dosljedni, moralni i nepomućeni, držimo se tekovina centralnog grijanja”, to je poremećena logika antivaksera, koji se neće cijepiti jer je znanost jednako sumnjiva kao i svaka vijest o bombardiranima i usmrćenima, a Čajkovski i Dostojevski svedeni su na one koji ne čitaju, i one lišene sluha.

Postoji granica iza koje je ne samo legitimno, nego i nužno aktivirati zabranu, dogmu. To je na primjer državna granica, preko državne granice ne ide se s tenkovima, tu završava svaka diskusija. Potom je granica života, tjelesna granica: ne prebija se, ne ubija, ne osakaćuje. Ne zlostavlja se u ime ideje, to ne bi bilo prihvatljivo ni da je ideja mnogo interesantnija od uspostavljanja Rusije na teritoriju bivšeg SSSR-a. Za to ne treba biti nekakav specijalan strateg, to može objasniti svaka zlostavljana žena, svaki homoseksualac kojeg su pretukli a u Rusiji je upravo zabranjeno da postoji, svaki umjetnik koji nije izdržao, nego je završio u egzilu.

Dostojevskog, i Čajkovskog, ne može braniti Putin. To je nešto što je nužno obraniti od Putina, to je princip refleksije i stvaranja, talenti nad kojima će uvijek lebdjeti agonija samokritičnosti, vlastite sumnje. To je svijet koji se lomio nad principima, s logikom KGB-a, FSB-a, s morbidnom propagandom onižeg krvoločnog oficira njihova postignuća nemaju nikakve veze, a briga za Dostojevskog i Čajkovskog najlakša je moguća briga: tu se doslovno nije dužno dići s kauča, niti pogledati kroz prozor. To nisu civili, nisu živi, “antipatični” Ukrajinci koje se voze u za poziciju žrtve previše solidnim automobilima, pa su prema tome “sumnjivi”, jer kakve su to žrtve koje nisu socijalno jadne, i nisu ispod našeg praga siromaštva, i ispod našeg državnog standarda? Kakve su to žrtve koje izgledaju bolje od penzionera hrvatskog blagostanja, misle domaći poklonici Putina, a slično misle i brojni strani tobožnji ljubitelji Čajkovskog, osobito oni koji ga ne razlikuju od Mozarta.

Pokazati uzvišenu brigu za kulturu ne stoji ništa, a može biti zgodno. Znatno zgodnije nego zavirivati u morbidne jame. Zanimanje za Čajkovskog usred krvoprolića dođe nešto kao zgodno rasterećenje, baš kao balet za Božić. Pitati ima li besplatnih ili krajnje povoljnih karata, makar na galeriji. Slikati se s ansamblom. Pa nije svijet Buča, valja se radovati, misliti pozitivno, razumno procijeniti što i kako odjenuti za kazalište.