Žao mi je ovih voditelja nogometaškog dočeka koje sad svi grde. Urlali su, navijali, stajali satima na zimi, pjevali one grozne pjesme koje je stvarno teško pjevati jer je to neki plemenski falset bas, pozivali na zajedništvo, i nisu dali da se baš odmah pjeva Thomspon. I opet ne valja ni to.

Žao mi je i tih nogometaša, ti su ljudi vrhunski u svom poslu, osim što su sportaši su u prvom redu biznismeni, eno, tražili su da im dođe Jura Stublić i Prljavo kazalište, kao da su oni krivi što se u Hrvatskoj u zadnjih 50 godina nije pojavio pop-rock mainstream bend za koji je čulo više od 10 000 ljudi pa vadimo mumificirane primjerke negdje iz piramida u Visokom, nego ni to ne valja.
Što je trebao biti sadržaj tog “dočeka”, jer priča je svakako šuplja, nema “zajedništva”, zajedništvo je eventualno bilo ono kad su ljudi nakon potresa na Baniji natrpali aute, natočili gorivo i odvezli se u neka blatnjava sela za koja u životu nisu čuli. To je bilo ful “zajedništvo”, imala sam to priliku vidjeti i nikad neću zaboraviti, samo svako je “zajedništvo” iz niz razloga kratkotrajno.

Čini mi se da su voditelji, a i nogometaši, žrtve trenutka deziluzije: mi bi htjeli da je važno, pa još i nacionalno važno, ono što to naprosto nije. Ti nogometašima je sigurno ugodno u reprezentaciji, to je prilika da budu s ljudima koji govore njihov materinji jezik; koliko god da su imućni, a jesu, ne zbog toga što je nogomet sport nego jer je medijski reality planetarnih razmjera, oni su i dalje tamo gdje igraju doseljenici, i autsajderi. Problem “nacionalne” sreće uvijek je malo upitan, nešto ili proizvodi opću dobrobit, ili ne. Nogomet za društvo ne čini ništa (zanemarimo “turističku” promociju, turista imamo toliko da nemamo više kapaciteta). Nogomet ohrabruje grupne, i to nacionalne nagone, u grupnim nagonima nema ničeg dobrog, u nacionalnim još manje. Koncept “nacija” za nas ne može biti drugo nego opasan i ruban, kao za sve siromašne i slabo obrazovane zemlje.

Mislim da nogometaši čak ni nisu nužno “desno” usmjereni, nego je “nacionalno” uvijek desno, a tome još treba pridodati da je Thompson jedini pjevač tog famoznog “pastirskog rocka” u Hrvatskoj, a to je vrsta muzike koja im nedostaje tamo u Real Madridu i u Manchesteru. Nemaju oni nikakve ideološke preferencije, kad Mamić kaže da se ne sjećaš ne sjećaš se, kad si kod Putina braniš Rusi, tko igra u Ukrajini je za Ukrajince. S tim da, navodno, većina igrača hoće dati u dobrotvorne svrhe, to se u mnogim zemljama odbija od poreza, a oni su uostalom gotovo svi na neki način iz favela, poznaju siromaštvo, i nije isključeno da suosjećaju.

Što je tko do tog “dočeka reprezentacije” očekivao, nemam pojma. Nogomet ne pratim, izaziva mi zbog te masovnosti i histerije čak i nelagodu, rezultate poštujem u svakom poslu, ovim dana se sjećam kako je baš u ovo vrijeme junak mog djetinjstva bio skijaš, Primož Ulaga. Gledali smo ga potpuno svijenog prema naprijed, kao da uopće nema srednji dio tijela nego samo noge i glavu, kako se obrušava sa snježnih skakaonica. Sto metara, sto deset, sto trideset. Doslovno je letio Primož, kao ptica na drvenim daskama, čuvenim Alplesovim skijama. Ne sjećam se jesmo li ga u Jugoslaviji slavodobitno iščekivali na glavnim gradskim trgovima. Vjerojatno nismo, jer bih inače zapamtila kako izgleda kad se uspravi, i skine skijaško odijelo. Ovako mi je ostao u sjećanju točno kako treba: pri vrhu staze, koncentriran i zgrčen kao pauk, i potom visoko u zraku, s vrhom skija usmjerenim uvis, prema oblačnom nebu Alpa. Dok je letio, prestajali smo disati. Nije bio ni “mi”, ni “naš”, nije bilo ni “jedinstva” ni “domoljublja”. Bio je najbolji od nas, postizao je velike rezultate u nečemu u čemu bi drugi poginuli na mjestu. Čovjek se mogao diviti, ai srećom, ne i identificirati.

“Identifikacija” s nogometom u prvom je redu loša za mlade ljude, jer je prvo što od svega toga razumiju da nije potrebno imati obrazovanje, a da svejedno za Božić možeš prijateljima i familiji kupovati Rolexe. Nitko nema uvid “iza scene”, pa prema tome malo tko vidi da je talentiran jedan od tisuću, da su treninzi ubitačni, da živiš u izolaciji i pod patronatstvom, da te prodaju kao stoku, i da treba biti psihički stabilan kao kamen. Ovo nije moja oda profesiji, nego je ono što se uglavnom prešućuje: kad netko “ostavi srce” na terenu, to realno znači da ga je raspalio infarkt miokarda, a ne da je “poginuo za Hrvatsku”. Gadne floskule, i toksična mitologija. To je recept za nogometnu sreću.

A kad sve završi, krenu nesporazumi. Voditelji nisu mogli proizvesti sadržaj kojeg nema, to jest nacionalnu blaženstvo i blagostanje. Ljudi na Baniji, koji televizore drže u kontejnerima, opsjednuto su gledali utakmice, konačno ispunjeni, i tek povremeno izlazili mokriti vani u svjež snijeg (u kontejneru nema vode, a pravi je zahod u kući s crvenom ili narančastom naljepnicom). Sada budu doznali da će se graditi stadion, da će stvarno biti izgrađen, za razliku od obećanja da će biti najprije srušene, a potom izgrađene njihove kuće. Dva, ili tri tjedna “zajedništva” dovest će ih do toga da na kraju nogama šutaju televizor, jer čudo ne postoji. Neće čak imati snage ni prigovarati, jer tako su zdušno navijali za “našu stvar”.

Da me ne optuže da “mrzim Hrvatsku”, “mrzim sport”, “mrzim testosteron”, ili što već, i dalje zamišljam kako nam svim tim leti Primož Ulaga. Lišen težine, gotovo anoniman. Nema ni šeika, ni navijačica od plastike, tih kloniranih robinja kojima vladaju nesavjesni estetski kirurzi. Nema ni dočeka, ni Jure ni Bobana, nema urlanja jer se držimo tiho. Da čovjek što dulje zadrži koncentraciju, da ne padne.