Istaknuto

Građanin Sefer, nastavak priče

U novinarstvo sam dospjela slučajno, nisam ga radila bez strasti, a odustala sam, među ostalim, jer nije bilo rezultata. Pod “rezultatom” ne podrazumijevam dugotrajno kaskanje evolucije: da se do penzije bavim time da svijet treba biti demokratičan, da tuđa nesreća nije tvoje pravo, da nije lijepo ubijati, okradati, diskriminirati druge ljude, kao što uostalom nije nimalo zgodno zlostavljati životinje, terorizirati siromahe, biti rasist, nacionalist, tlačiti, i uopće. To novinarstvo, kao vrsta produžene pedagogije gdje čak i oni najbolji, oni stvarno vrhunski, cijeli radni vijek provedu pišući jedno te isto, da nije lijepo sa selotejpom i akumulatorima i nije lijepo uopće, da svaki horoskopski znak ima “viši” i niži” tip pa čovjek sam odabire kamo će, sva ta ideja da budem produžetak pedagogije, a pritom s posthumnim rezultatima, da ulažem u mogućnost da nekog ili nešto opismenjujem u prazno, za to ne samo da nisam bila dovoljno strpljiva, nego sam bila i krajnje nervozna, potpuno drugačijeg temperamenta od onog kojeg taj svakog poštovanja vrijedan, ali krajnje ćirilometodijevski posao opismenjavanja zahtjeva.

Ako se neprekidno vraćaš na isto, i neprekidno objašnjavaš očigledne stvari, provodiš vrstu terora nad samim sobom; možda si, ukoliko si uopće, “popravio” nešto što je bilo “zaglavljeno”, ali pritom si zaglavio ti sam. Odredili su te ni kojima se širokopojasno obraćaš, lupaš po istom kao Sizif po kamenu ili Maks po diviziji, ustraješ na “pravnoj” državi, imaš averziju prema korupciji, uopće nemaš pojma zašto je “homofobija” fobija, nego eksplicitno objašnjavaš civilizacijsku rupu od 30 godina stvarnog i metaforičnog ratovanja i naoružavanja; ukratko, tu bi i sam Buda pozavidio na strpljenju, ne znam koliko dugo treba jahati na magarcu da bi uspjela ta pedagogija.

Elem, imam nisku toleranciju na odsustvo rezultata. Specijalno ako su u pitanju socijalne teme, koje su izrazito jednostavno rješive, i konkretne. Kad je konkretan čovjek u problemu, strahovito se uzrujam od toga da bi se mogla “produžiti svijest”, ili “proširiti svijest” na njegovom primjeru. Ne bih ništa to sa sviješću i kolektivnom psihologijom, nego bih da se to riješi. Jednako kao što u slobodno vrijeme mogu u nekoliko dana “popraviti” trošnu stolicu, ošmirglati je, prebojati, i promijeniti tkaninu, jednako kao što svaki liječnik koji me primi na operaciju zna što radi, tako i mene zanima što je točno rezultat. Onkraj budalastih floskula, od kojih ljudima nije bolje, a ja obilato gubim vrijeme u tobožnjoj “slobodi riječi”. Slobodi koja je nalik pišanju uz vjetar, jer nikoga ninašto ne obavezuje.

Irfan Sefer, građanin Sefer, živio je u najstarijoj dokumentiranoj kući u Puli, izgrađena je negdje u 13. stoljeću. Živio je tamo teško bolestan, sa sinom, unukom, i “stanarskim pravom”. Svi skupa u maksimalno 20 četvornih metara. Ulica se danas zove Maksimijanova, prije toga je bila Ribarska. Irfan, građanin Sefer, prije toga je radio u Uljaniku, potom je bio u ratu. Silno ga je teško opisati, njegovu cjelokupnu situaciju, ako je čovjek sam ne vidi. O Irfanu sam prije sedam ili osam godina radila reportažu; tražio je adekvatniji smještaj, i da mu grad prizna ulaganje u postojeći objekt. Grad je kao sugovornika poslao mladog čovjeka koji nije imao pojma o čemu razgovaramo. Irfan je ostao gdje je bio, u onih petnaest ili dvadeset grozno neuvjetnih kvadrata, s jednom od onih tjednih kutija plastičnih kutija za lijekove, s kojima se lakše hendlaju medikamenti, na gumenom stolnjaku u derutnom prizemlju.

Onda sam pokušala s literaturom. Pa sam napisala priču, ne osobito dobru ali sam se nadala da će biti djelotvorna, “Građanin Sefer”. U humanitarnoj akciji u okviru Sajma knjige, tu su priču prikazali ilustratori: među ostalima, bio je tu pokojni, i famozni, Alem Ćurin, i naš pulski Vibor Juhas. Ne znam kako smo točno pomogli Irfanu Seferu, to će bolje znati organizatori Sajma, i Magda Vodopija, ali krov nad glavom u ovoj preskupoj regiji, i skupom gradu, to mu nismo mogli osigurati.

To je bilo negdje 2015-te. Od tada, pa sve do danas, Irfan Sefer mi je porukom čestitao sve što je moguće čestitati. Nove godine, Božiće, Uskrse. Što mi je proizvodilo isključivo grižnju savjesti, i muku. Jer nije bilo rezultata, krova nad glavom. Jer se javljao iz kuće narušene statike, a sve te usrane humanističke znanosti, novinarstva, literature i politologije, ništa od toga nije moglo promijeniti ni milimetra te bazične podatke. Da je Irfan Sefer po prilici udaljen 700 metara zračne linije od mene, da je to famozna osoba koja nema prihoda za podstanarstvo, nego je umjesto toga dobila stan. Stan u kući koja je minijaturna, i pritom se ruši.

Onda je noćas, potpuno iznebuha, u neko doba iza ponoći pisao. Da mora javiti sjajne vijesti, da mu je novi pulski gradonačelnik dao stan. (Nisam sigurna zašto i kako, Irfan Sefer niti je izborni, niti predizborni materijal, ali ako je to bilo iz empatije, iz elementarnih socijalnih razloga, zanemarit ću činjenicu da je isti gradonačelnik proizveo ljetni techno pakao u mom kvartu). Poslao je tlocrt, i sve što je nabavio od kuhinjskih uređaja.

A ja sam se onda rasplakala, premda to nisu moji “rezultati”. Bilo mi je silno drago, i bilo mi je teško što sve, bilo što, toliko traje, i na kraju ovisi isključivo o slučajnostima. U gomili praznih gradskih stanova, zašto prethodna vlast nije htjela učiniti ništa za Irfana Sefera, a ova je pružila ruku, pomogla je. Čemu takva grozna hirovitost nad ljudskim sudbinama?

Moramo li zbog toga voljeti Vlast? Ne moramo. Samo što je jednostavnije poštovati čovjeka koji se zamislio nad Irfanom Seferom, od njegovog prethodnika, koji se nije ni elementarno potrudio u toj kategoriji opismenjavanja iz socijalne savjesti, i svijesti. Meni je opismenjavanje političkih garnitura katastrofa, medji bi trebali biti korektiv, a ne odgojno sredstvo.

Sutra idem vidjeti novi Irfanov stan. On već ima ugovor, i ključ od haustora: ulazna vrat još nisu postavljena, ali sve bude gotovo u naredna tri tjedna. Budemo vidjeli što još fali od namještaja, ja bih za useljenje ispekla Schwarzwald tortu. Nije on daleko, i dalje smo susjedi, sve su to udaljenosti manje od kilometra. Ali mi konačno nije neugodno, i potpuno mi je svejedno čiji su “rezultati”. Ono kad mi je poslao svoj “tlocrt”, neviđeno detaljan i sa svakim komadom bijele tehnike, konačno mi je laknulo jer u svemu, na kraju krajeva, ima nekog smisla. To je bio trenutak upravo čudesne radosti, s kojom više nisam znala što započeti.

Istaknuto

Briga za Čajkovskog ili kako relativizirati ubijanje

Ništa nije tako jednostavno osuditi kao ubijanje. S tim da masovno ubijanje često prevazilazi našu sposobnost osude, prelazi u strah i zgražanje, a onda se nekako ukotvi u vrstu voajerske analize, pa se pitamo o motivima, uzrocima, psihofizičkom stanju ubojice, i njegovim frustracijama. Ubojica na taj način prerasta u nekakvo nadljudsko biće, on očito raspolaže performansama koje su većini ljudi srećom uskraćene, pa valjda u jednom trenutku dođe do grozne zablude da se rukovodi nekom višom logikom, i da ubijanje nije to što jest, nego nešto potpuno drugo. Paralelna logika, nadmoćna stvarnost koju je teško razumjeti, pa čak i neka vrsta prirodne reakcije, jer je ljudima nasilje prirođeno, i javlja se ideja da to nisu dužni kontrolirati, specijalno ako time brane neku vlastitu vrstu “civilizacije”, ili “svjetske ravnoteže”.

Ako nismo baš posve naivni, bit će nam jasno da ubijanje, ne toliko samo po sebi koliko dozvola za ubijanje, otvorena sloboda da se istrebljuju ljudi, može itekako fascinirati mase.

U svom današnjem govoru, Vladimir Putin je, nakon što je prema nekim procjenama u Ukrajini ubio više od 6 000 civila, od čega 402 djeteta, nakon što je raselio milijune ljudi, od kojih je na tisuće prisilno završilo na nepoznatim ruskim odredištima, i nakon što je svojim odlukama života lišio blizu 60 000 ruskih vojnika, izrazio zabrinutost da će zapadnjačka “cancel kultura” uništiti ni manje ni više nego Čajkovskog i Dostojevskog. Do ove mjere perverzna, izopačena logika nije posve besmislena: ona korespondira s prostorom udobnosti masovnih medija, i društvenih mreža. Jako je jednostavno brinuti se za sudbinu Čajkovskog, potomka ugledne ukrajinske kozačke obitelji, kojeg Putin vjerojatno navodi kako bi potkrijepio vlastitu tezu da Ukrajinci ne postoje, jer je unutar malograđanske udobnosti, na koju Putin apelira, jednostavnije izazvati reakciju da neće biti “Orašara” za Božić, nego da je ruska vojska prije tjedan dana u Kersonu ubila Jurija Kerpatenka, dirigenta koji je odbio dirigirati na koncertu u okupiranom gradu. Unutar globalno medijskog i društveno-mrežnog konformiteta, Kerpatenko nije prisutan kao točka koju bi prepoznali poluobrazovani pa čak ni obrazovani: od njega se dakle ne može napraviti pop-kulturna referenca, on je tek za jednu stepenicu, ako i toliko, iznad mučenih, mrtvih i na brzinu potrpanih u masovnu grobnicu u Buči: ukratko, za reference oportunog života prosječnog zapadnjaka koji ne želi da mu poskupi grijanje a tu i tamo bi se kulturno uzdizao, Kerpatenko je nitko i ništa, Buča je neka vukojebina, a leševi su morbidna tema. U tom smislu, Putin se vrlo promišljeno obraća vlastitoj publici; a te publike ima na sve strane, mnogo ih je i među nama, u ovoj minijaturnoj državi. Postoji dakle glavešina koji je “isprovociran”, postoje državne granice i ovozemaljski zakoni koje je nužno poštovati ukoliko nisi dovoljno moćan, ili dovoljno lud, a moćan i lud istodobno je još bolja kombinacija, postoji iracionalna sila, tamo nekakav nuklearni amok, s kojom treba taktično, jer je Rusija “druga kultura”, premda nitko nema pojma koja točno “druga”, Rusija je europska kultura ugrađena u literaturu, u glazbu, i u slikarstvo, i jako je teško razumjeti koje su točno te ne-europske konstante na koje se poziva, jer ono što u njoj nije bilo europsko, siromašne stanovnike azijskih država, sav taj svijet koji nema pristup avionima i inozemnim računima, sahranila je, i žrtvovala, totalitarna država prije svih ostalih. U času kad ustrijele dirigenta, strah za Čajkovskog postaje izlišan; Čajkovski je naime mrtav, pa će prema tome i preživjeti, i nadživjeti.

Strah za Dostojevskog, Fjodora Mihajloviča, Putina i njegove internacionalne sljedbe gotovo da je još luđi. Pa to je, pobogu, autor “Zločina i kazne”, nije Dostojevski zgodno, egzotično ime koje se prikladno pojavljuje uz probrane citate u Facebook statusima. Od čega kreće “Zločin i kazna”, da se ugnjavimo tom obaveznom lektirom koja ipak zahtjeva određeni napor čitanja? Od ideje siromašnog studenta da može ubiti staricu-lihvarku, jer je moralno inferiorna, jer treba unutar ljudskog roda odvojiti “uš” od Napoleona. Nitko, i nikad nije bolje pisao o tome da se “uš” od “Napoleona” ne smije razdvojiti nasiljem, i sjekirom, od Dostojevskog. Ali Putin se eto nad Dostojevskim izrazito zabrinuo, on svijetu poručuje da će ostati bez plina i istodobno bez lektire, a lektira je, iznova, samo ono što može zapamtiti čak i slabo informiran um, a umjetnost su u toj istoj interpetaciji isključivo mrtvaci: istovremeno, u ruskim knjižarama cirkulira naputak koje knjige ne treba izlagati, specijalno je navedeno petnaest pisaca, među njima je Ljudmila Ulicka, autorica romana “Zeleni šator”. Koja piše kako se u nekom drugom vremenu iz Rusije bježi, kako se tamo iznuruje, ubija, ili tjera do očaja koji vodi u samoubojstvo.

Prema Rusiji nemam nikakve negativne emocije, Rusija je nesreća koja se svakoj lažnoj demokraciji može dogoditi; u jednoj od njih, srećom maloj i geostrateški beznačajnoj, živim. Često uspostavljanje lažne i na neki način skandalozne ravnoteže, “nije ništa bolja Amerika, što je Amerika radila u Afganistanu” ili “zašto ne govorimo o Siriji” doživljavam na isti način na koji sam početkom devedesetih vidjela rat u Hrvatskoj, kada je pitanje glasilo “a što su oni nama radili, zašto ne bismo i mi njima”.

Užas ovog nasilja, koje svi skupa gledamo već pola godine, pa još dodatno užas te relativizacije iz koje prigodno iskaču labuđa jezera i karamazovi, to silovanje kulture i mrcvarenje i ubijanje ljudi, iza kojeg slijedi opća dilema jer “zašto nismo ono a hoćemo ovo, nastavimo sjediti u fotelji, razmatrajmo iz paradoksalnih uglova, to je pitanje provokacije i “lajkova”, zgodno je; tu je uvijek internet da budemo dosljedni, moralni i nepomućeni, držimo se tekovina centralnog grijanja”, to je poremećena logika antivaksera, koji se neće cijepiti jer je znanost jednako sumnjiva kao i svaka vijest o bombardiranima i usmrćenima, a Čajkovski i Dostojevski svedeni su na one koji ne čitaju, i one lišene sluha.

Postoji granica iza koje je ne samo legitimno, nego i nužno aktivirati zabranu, dogmu. To je na primjer državna granica, preko državne granice ne ide se s tenkovima, tu završava svaka diskusija. Potom je granica života, tjelesna granica: ne prebija se, ne ubija, ne osakaćuje. Ne zlostavlja se u ime ideje, to ne bi bilo prihvatljivo ni da je ideja mnogo interesantnija od uspostavljanja Rusije na teritoriju bivšeg SSSR-a. Za to ne treba biti nekakav specijalan strateg, to može objasniti svaka zlostavljana žena, svaki homoseksualac kojeg su pretukli a u Rusiji je upravo zabranjeno da postoji, svaki umjetnik koji nije izdržao, nego je završio u egzilu.

Dostojevskog, i Čajkovskog, ne može braniti Putin. To je nešto što je nužno obraniti od Putina, to je princip refleksije i stvaranja, talenti nad kojima će uvijek lebdjeti agonija samokritičnosti, vlastite sumnje. To je svijet koji se lomio nad principima, s logikom KGB-a, FSB-a, s morbidnom propagandom onižeg krvoločnog oficira njihova postignuća nemaju nikakve veze, a briga za Dostojevskog i Čajkovskog najlakša je moguća briga: tu se doslovno nije dužno dići s kauča, niti pogledati kroz prozor. To nisu civili, nisu živi, “antipatični” Ukrajinci koje se voze u za poziciju žrtve previše solidnim automobilima, pa su prema tome “sumnjivi”, jer kakve su to žrtve koje nisu socijalno jadne, i nisu ispod našeg praga siromaštva, i ispod našeg državnog standarda? Kakve su to žrtve koje izgledaju bolje od penzionera hrvatskog blagostanja, misle domaći poklonici Putina, a slično misle i brojni strani tobožnji ljubitelji Čajkovskog, osobito oni koji ga ne razlikuju od Mozarta.

Pokazati uzvišenu brigu za kulturu ne stoji ništa, a može biti zgodno. Znatno zgodnije nego zavirivati u morbidne jame. Zanimanje za Čajkovskog usred krvoprolića dođe nešto kao zgodno rasterećenje, baš kao balet za Božić. Pitati ima li besplatnih ili krajnje povoljnih karata, makar na galeriji. Slikati se s ansamblom. Pa nije svijet Buča, valja se radovati, misliti pozitivno, razumno procijeniti što i kako odjenuti za kazalište.

Slobodna djeca Konga i Zambije

Nisam ni “spisateljica”, ni “pisac”. Ne zbog toga što nemam talenta, prilično arogantno vjerujem da ga imam. Nego neću imati takvu vrstu obaveze: ja neprekidno nešto pišem, ali uvijek je to dosta mučno, i malo je reći da me to ne usrećuje. Ono što me uistinu usrećuje je moj dnevni posao, od arheoloških otkrića, arheoloških nalaza, koliko god da su stari, ja se osjećam sretnije, ispunjenije, i mlađe. To je psihološki naprosto tako, moguće je imati dar u kojem sami osobito ne uživamo, a specijalno nam je nevažan ako ga ne potvrđuje naša sredina. U međuvremenu, mogu pisati na salvetama, na blogu ili na Faceboooku, gledam da ne padnem ispod određenog, nekog zamišljenog kriterija kvalitete. Ali pisac, spisateljica biti ne moram, ne postoji nikakva društvena obaveza. Postoje ti famozni zalasci sunca nad antičkim građevinama, mogu to fotografirati do besvijesti, satima. To je uvijek, i neprekidno, čista radost. Kao što je radost i šutnja, promatranje. U društvu kolektivnog i odreda genijalnog, lijepo je, i veliko je olakšanje, biti u poziciji divljenja nečemu što nismo mi sami, i što je odavno prošlo.

Čini mi se da ovakve uvode imam, stereotipno, u svim ovim blogovima, valjda zbog toga što sam u nekoj osobnoj tranziciji, i tražim si mjesto. Pišem ih, osim toga, jer mi ljudi prigovaraju da “ne reagiram”. A blage veze nemam zašto bih to morala, ovaj sam blog otvorila da tu i tamo napišem nešto kad mislim da ima smisla, i kad imam vremena. Ne moram ništa, to su budalaštine. Sve to o javnom “moranju” grozne su floskule. Naše je osnovno pravo ne govoriti ništa, ne misliti ništa. Bez te smo šutnje gotovi.

Već nekoliko dana, ili tjedana, čitam o četiri hrvatska para, ukupno osam osoba, koje su zaglavile u zambijskom zatvoru jer su htjele posvojiti djecu iz DR Konga. Mi možemo pritom gugutati o ravnopravnosti, antikolonijalizmu, i općim načelima koliko nas volja, ali zatvor u Zambiji je i dalje zatvor u Zambiji. To nije ono kad izvadiš dvjesto eura, pa ti ne žele razmijeniti. To čak nije ni ono kad neki luđak presudi da se je moguće rukovati u anus. Zatvor u Zambiji podrazumijeva da nema prava na telefonski poziv, onaj jedan, pa familija misli da si nestao prije nego što ustanove da si zatočen, u tom je zatvoru nakon gotovo mjesec i pol dana nemoguće doznati gdje si točno i konkretno zgriješio, a osobito je nejasno što se s tobom “unutra” događa. U zatvoru, u Zambiji, gdje su te smjestili direktno s aerodroma, jer otimaš djecu Afrike, crnu djecu za koje je u međuvremenu zaključeno da imaju roditelje. Ili ipak nemaju, s obzirom da su završila u zambijskom sirotištu?

Hrvatska se vanjska politika nije specijalno angažirala oko otimača djece. Tome je pristupljeno s izrazitim rezervama, jer Kongo, jer Zambija…teško je tu pronaći čiste namjere. Zašto, pobogu, nisu čekali usvajanje u Hrvatskoj? Gdje je djecu jedva moguće usvojiti, jer je dovoljno da ih roditelj nazove jednom u tri mjeseca, da im na neki način ostavi pečat vlasništva, pa da ta djeca čekaju da se roditelj “popravi”, da izađe iz svih svojih kriza i detoksifikacija, da se oslobodi agresivnih i asocijalnih ispada, da se konačno “usavrši”, dok djeca najprije dospijevaju u vrtićki, potom u predškolski pa u školski uzrast, a onda ih više nitko neće; to su gotovo odrasli ljudi. Ali oni nisu važni, bitno je da je, kad se radi o djeci, zadovoljena elementarna ideja hrvatskog pravnog i socijalnog sustava, da “djeca trebaju odrastati s biološkim roditeljima”. To onda više nisu “djeca”. “Biologija” i dalje jest, opstat će oni oni najtvrđi, najotporniji. U svojim dvocifrenim godinama, imaju takve reflekse i navike da više nisu “simpatični”.

U međuvremenu, ima ljudi kojima je za “biologiju” “svejedno”. Kao nerotkinja, koja pritom prati svjetske vijesti, mogu se izrazito identificirati s odlukom da se usvoji dijete iz Konga. Dijete mrtvih roditelja iz Ukrajine. Dijete iz Čečenije. Dijete iz neke vrste pakla, koje će biti spašeno, i pošteđeno, nekog znatno goreg od hrvatske socijale i pravosuđa. Neuhranjenosti, mobilizacije, silovanja, smrti. Tim redoslijedom, ili bilo kojim drugim.

Hrvatski “javni prostor”, a to je ono kad portali, jer im je posjećenost izvor prihoda, ne zapošljavaju administratore, niti sankcioniraju klevete, i govor mržnje, krcat je mržnjom prema usvojiteljima koji su zaglavili u Zambiji. Proglašeni su “pedofilima”, “trgovcima djecom”, specijalno se naglašava da je među njima transseksualna osoba, te gitarist pjevača čija je žena vijećnica “Možemo”, i tako dalje. Tako dio hrvatskih medija opstaje: objavljuju reklame koje će vidjeti dovoljan broj čitatelja, za uzvrat čitatelji isporučuju svoj privatni užas, i govor mržnje. Nema u tome, kako bi se u mafijaškom jeziku reklo, “ništa osobno”. Niti su portali specijalno usmjereni na četiri bračna para iz Zambije, samo ohrabruju “mišljenje” čitatelja.

Ti su parovi, svi odreda, u Hrvatskoj prošli kompletnu pravnu proceduru za usvajanje djece. Za usvajanje crne djece iz crnog Konga, da stvar bude još znatno gora. Osim toga da su htjeli spasiti, repozicionirati i pomoći, mi nemamo, NEMAMO, doslovno nemamo, nijedan elementarni podatak o lošim namjerama. Mi samo znamo da su htjeli imati vlastitu djecu. Nemamo nikakve indicije da djecu preprodaju, da su pedofili, da trguju robljem, narkoticima, ili oružjem. Ništa od toga.

Oni su, prijestupnici, i dalje u zambijskom zatvoru. Djeca, ista djeca koja su dobila hrvatsko državljanstvo, domovnice putovnice i oib-ove, u zambijskom su sirotištu. Zašto? To me kao čitatelja površnih vijesti zanima. Zašto djeca već nisu u svojim sretnim kućama, zašto ne odrastaju “s biološkim familijama”? Zašto bi, pobogu, oteta djeca završila u nekom zambijskom konačištu, kad se svaki izgubljeni pas ili mačka, na opću radost, čim prije vraća svojem vlasniku? Zašto dakle nemamo taj rasplet, “closure”, kad se biološki oduzeta djeca biološki pravedno vraćaju svojim skrbnicima?

Bojim se da je to zbog toga jer skrbnika nema. Biologija nas ne može baš uvijek spasiti, ponekad uskaču drugi ljudi. Ti “drugi ljudi” nisu nužno nekakvi teški perverznjaci, koji izbjegavaju svoj rod, svoj porod, i svoju rasu. Ti “drugi” ljudi, sudeći prema dokumentima hrvatske države koja se, kukavička kakva jest, sad grozno snebiva i koleba, ali ne pomaže, i ne poduzima ništa, htjeli su svoju spašenu djecu iz pakla Konga dovesti u hrvatske vrtiće, i škole. Djecu koja su, kao što vidimo, trajno izgubila pravo na “biološko”, a ptom su upala u pravnu i zakonsku “rupu”,pa su i sama zaglavila u neugodnom i neudobnom zatvoru. S krivnjom koju je prilično teško objasniti, jer uništen i traumatičan život nije moguće objasniti ničim, i nikom.

Što je dakle slično Hrvatskoj, DR Kongu, i Zambiji? Pa svi mi mislimo da su sirotišta, neka vrsta zatvora, optimalno rješenje. Tamo ćemo pravno i formalno odložiti djecu, tamo će ti klinci koji su dogurali do aerodroma, a imaju sve hrvatske dokumente, odrastati. Generalno, nama je to i prihvatljivo, i normalno. To je točka do koje se je sustav sposoban potruditi, i sustva vjeruje da na taj način proizvodi sreću.

O zemlji o kojoj nemamo pojma, u svijetu u kojem ljudski život ne vrijedi nimalo ili malo, mi smo, tako se barem pravno i formalno trenutno čini, odigrali na kartu da je bolje biti mrtav, nego crn. Bolje biti mrtav, nego usvojen od strane osobe koja je promijenila spol. Bolje biti debelo mrtav, nego da se stvarno angažira hrvatski ministar vanjskih poslova. Znatno je dakle bolje biti mrtav, nego da te usvoji gitarist nekog benda čiji pjevač ima suprugu čija je gradska vijećnica predstavnica vladajuće stranke koja ne zna kamo odvesti otpad iz kontejnera.

Unutar te tragedije, ljudske i ljudske prava, i dalje urlaju pravocrtni hrvatski komentatori. Urlaju ideološki, zbog onog transseksualca, urlaju malo diskretnije iz golog rasizma (što fali “hrvatskoj”djeci?), sotoniziraju ljude kojima je njihova vlastita država izdala sve potrebne dokumente o posvajanju. Među tim ljudima koji urlaju ima vrlo istaknutih članova zajednice, raznih moralnih seronja, a bogme i psihopata. Mediji spretno prenose fotografije potencijalnih roditelja, “monstruma”, u trenutku kad konačno u kariranim košuljama izlaze pred sud. To su cijele fotografske galerije, dobro je, klika se, svi žele vidjeti kako izgledaju te životinje netom puštene iz ćelije, unosno je. I nitko se od njih, ama baš nitko, nije zapitao nešto što bi unutar normalne logike bio osnovni prioritet: što će se sada dogoditi s djecom? S djecom koja su, držeći nekog za ruku, došla do aerodroma, ali nikad nisu poletjela? Niti će uopće letjeti, ikad više?

“Nacionalna sreća” nogometa

Žao mi je ovih voditelja nogometaškog dočeka koje sad svi grde. Urlali su, navijali, stajali satima na zimi, pjevali one grozne pjesme koje je stvarno teško pjevati jer je to neki plemenski falset bas, pozivali na zajedništvo, i nisu dali da se baš odmah pjeva Thomspon. I opet ne valja ni to.


Žao mi je i tih nogometaša, ti su ljudi vrhunski u svom poslu, osim što su sportaši su u prvom redu biznismeni, eno, tražili su da im dođe Jura Stublić i Prljavo kazalište, kao da su oni krivi što se u Hrvatskoj u zadnjih 50 godina nije pojavio pop-rock mainstream bend za koji je čulo više od 10 000 ljudi pa vadimo mumificirane primjerke negdje iz piramida u Visokom, nego ni to ne valja.
Što je trebao biti sadržaj tog “dočeka”, jer priča je svakako šuplja, nema “zajedništva”, zajedništvo je eventualno bilo ono kad su ljudi nakon potresa na Baniji natrpali aute, natočili gorivo i odvezli se u neka blatnjava sela za koja u životu nisu čuli. To je bilo ful “zajedništvo”, imala sam to priliku vidjeti i nikad neću zaboraviti, samo svako je “zajedništvo” iz niz razloga kratkotrajno.


Čini mi se da su voditelji, a i nogometaši, žrtve trenutka deziluzije: mi bi htjeli da je važno, pa još i nacionalno važno, ono što to naprosto nije. Ti nogometašima je sigurno ugodno u reprezentaciji, to je prilika da budu s ljudima koji govore njihov materinji jezik; koliko god da su imućni, a jesu, ne zbog toga što je nogomet sport nego jer je medijski reality planetarnih razmjera, oni su i dalje tamo gdje igraju doseljenici, i autsajderi. Problem “nacionalne” sreće uvijek je malo upitan, nešto ili proizvodi opću dobrobit, ili ne. Nogomet za društvo ne čini ništa (zanemarimo “turističku” promociju, turista imamo toliko da nemamo više kapaciteta). Nogomet ohrabruje grupne, i to nacionalne nagone, u grupnim nagonima nema ničeg dobrog, u nacionalnim još manje. Koncept “nacija” za nas ne može biti drugo nego opasan i ruban, kao za sve siromašne i slabo obrazovane zemlje.


Mislim da nogometaši čak ni nisu nužno “desno” usmjereni, nego je “nacionalno” uvijek desno, a tome još treba pridodati da je Thompson jedini pjevač tog famoznog “pastirskog rocka” u Hrvatskoj, a to je vrsta muzike koja im nedostaje tamo u Real Madridu i u Manchesteru. Nemaju oni nikakve ideološke preferencije, kad Mamić kaže da se ne sjećaš ne sjećaš se, kad si kod Putina braniš Rusi, tko igra u Ukrajini je za Ukrajince. S tim da, navodno, većina igrača hoće dati u dobrotvorne svrhe, to se u mnogim zemljama odbija od poreza, a oni su uostalom gotovo svi na neki način iz favela, poznaju siromaštvo, i nije isključeno da suosjećaju.


Što je tko do tog “dočeka reprezentacije” očekivao, nemam pojma. Nogomet ne pratim, izaziva mi zbog te masovnosti i histerije čak i nelagodu, rezultate poštujem u svakom poslu, ovim dana se sjećam kako je baš u ovo vrijeme junak mog djetinjstva bio skijaš, Primož Ulaga. Gledali smo ga potpuno svijenog prema naprijed, kao da uopće nema srednji dio tijela nego samo noge i glavu, kako se obrušava sa snježnih skakaonica. Sto metara, sto deset, sto trideset. Doslovno je letio Primož, kao ptica na drvenim daskama, čuvenim Alplesovim skijama. Ne sjećam se jesmo li ga u Jugoslaviji slavodobitno iščekivali na glavnim gradskim trgovima. Vjerojatno nismo, jer bih inače zapamtila kako izgleda kad se uspravi, i skine skijaško odijelo. Ovako mi je ostao u sjećanju točno kako treba: pri vrhu staze, koncentriran i zgrčen kao pauk, i potom visoko u zraku, s vrhom skija usmjerenim uvis, prema oblačnom nebu Alpa. Dok je letio, prestajali smo disati. Nije bio ni “mi”, ni “naš”, nije bilo ni “jedinstva” ni “domoljublja”. Bio je najbolji od nas, postizao je velike rezultate u nečemu u čemu bi drugi poginuli na mjestu. Čovjek se mogao diviti, ai srećom, ne i identificirati.


“Identifikacija” s nogometom u prvom je redu loša za mlade ljude, jer je prvo što od svega toga razumiju da nije potrebno imati obrazovanje, a da svejedno za Božić možeš prijateljima i familiji kupovati Rolexe. Nitko nema uvid “iza scene”, pa prema tome malo tko vidi da je talentiran jedan od tisuću, da su treninzi ubitačni, da živiš u izolaciji i pod patronatstvom, da te prodaju kao stoku, i da treba biti psihički stabilan kao kamen. Ovo nije moja oda profesiji, nego je ono što se uglavnom prešućuje: kad netko “ostavi srce” na terenu, to realno znači da ga je raspalio infarkt miokarda, a ne da je “poginuo za Hrvatsku”. Gadne floskule, i toksična mitologija. To je recept za nogometnu sreću.

A kad sve završi, krenu nesporazumi. Voditelji nisu mogli proizvesti sadržaj kojeg nema, to jest nacionalnu blaženstvo i blagostanje. Ljudi na Baniji, koji televizore drže u kontejnerima, opsjednuto su gledali utakmice, konačno ispunjeni, i tek povremeno izlazili mokriti vani u svjež snijeg (u kontejneru nema vode, a pravi je zahod u kući s crvenom ili narančastom naljepnicom). Sada budu doznali da će se graditi stadion, da će stvarno biti izgrađen, za razliku od obećanja da će biti najprije srušene, a potom izgrađene njihove kuće. Dva, ili tri tjedna “zajedništva” dovest će ih do toga da na kraju nogama šutaju televizor, jer čudo ne postoji. Neće čak imati snage ni prigovarati, jer tako su zdušno navijali za “našu stvar”.

Da me ne optuže da “mrzim Hrvatsku”, “mrzim sport”, “mrzim testosteron”, ili što već, i dalje zamišljam kako nam svim tim leti Primož Ulaga. Lišen težine, gotovo anoniman. Nema ni šeika, ni navijačica od plastike, tih kloniranih robinja kojima vladaju nesavjesni estetski kirurzi. Nema ni dočeka, ni Jure ni Bobana, nema urlanja jer se držimo tiho. Da čovjek što dulje zadrži koncentraciju, da ne padne.

“Kako preživjeti samoubistvo”, ili preživjeti uopće

Boriša Gavrilović prvu je knjigu objavio u 51. godini života. Do tog je trenutka “prelomio” kao grafički dizajner na stotine knjiga. Na kraju je “prelomio” da jednu napiše i sam, nakon što mu se potpuno urušio život, a on završio na kratkotrajnom boravku na psihijatrijskom odjelu sarajevske bolnice. Nakon smiješnog, i neuspješnog pokušaja suicida, koji je poduzeo kako ga ne bi napustili žena i djeca. Što naravno nije uspjelo, nego je samo pospješilo njegove šanse da ostane sam.

Upravo iz tog, nultog stanja, sa psihijatrije, on započinje knjigu u kojoj je odmah jasno da to je to tekst čovjeka neispisanog rukopisa, ali istodobno osobe koja ima izniman talent za naraciju, i autentičan pripovjedački glas.

Svoje “psihijatrijsko stanje” Gavrilović odlično uvezuje sa svim prethodnim tipovima institucionalizacije kroz koja je prošao. A to su u prvom redu razne hospitalizacije, od operacije kičme do predinfarktnog stanja, a potom i krajnje živopisna, ratna zatvorska iskustva. Kao Srbin u ratnom Sarajevu, imao je bezbroj razloga biti sumnjiv, pa je prema tome i bio. Revnosno je privođen i zatvaran, od strane sva tri bratska naroda, jer se kao zaposlenik humanitarne udruge kretao po različitim terenima, pod različitim vlastima. Izvlačio se dosjetljivošću, smislom za humor, sposobnošću mijenjanja uloga koja mu nije osobito teško pala, jer se i sam pita tko je, i što je, u knjizi koju piše s prilično jasnim motivom: kako bi samom sebi objasnio što se s njim događa, a kako je završio tamo kamo uopće nije krenuo.

Centralna Gavrilovićeva trauma je uništena obitelj: sreća i ravnoteža koju je postigao u pedesetoj godini kroz ruke su mu procurili kao pijesak. Nije ih bio sposoban zadržati, možda nije bio dorastao šansi koju je dobio prekasno, ili je nešto previše žarko želio.

S deset godina mlađom partnericom, koja ga impresionira intelektualno, i emocionalno, u razdoblju pandemije je u razmaku od 11 mjeseci dobio dvoje djece. Dvoje iznimno ambicioznih i inteligentnih ljudi, zajedno s djevojčicama jaslićke dobi, završavaju na vlažnoj mansardi od tridesetak kvadratnih metara, gdje stol, kada se razvuče, dopire od predsoblja, a na drugu stranu do kreveta u spavaćoj sobi.

Pitanje ljubavi vrlo brzo postaje sporedno, i pretvara se u pitanje preživljavanja. Priča je to o generaciji “odgođenog života”, čija je mladost istrošena na ratna stanja, disfunkcionalnost roditelja zarobljenih u vlastitim problemima i navikama iz “bivšeg režima”, navikama koje ih u vrijeme tranzicije i posttranzicije pretvara u bespomoćne dinosaure kojima je oduzeta klima u kojoj su sposobni opstati. Umjesto toga, vrijede nova pravila: dvoje ljudi koji po obrazovanju i navikama pripadaju “srednjoj klasi” mogu ostvariti kakvu-takvu materijalnu sigurnost samo ako posjeduju apartman, u kojem dočekuju goste, i svakih nekoliko dana mijenjaju plahte, i ručnike. Part-time intelektualci i inženjeri, a part-time uslužni radnici; krajnje je realan, i nemilosrdan, taj prikaz obitelji koja želi “nešto više”, a neprekidno visi nad ambisom kaotične države, i neuređenog društva. Nema tu prava ni na slabost, ni na traumu: preživjet će, i živjeti će, onaj koji bude jači. Uz pomoć alkohola, i tableta, u borbi protiv sustava, a ako to omane, u međusobnom predbacivanju i istrebljivanju. Život, pravi normalan život, na dohvat je ruke, samo valja izdržati, treba ga dograbiti. Nije pogrešno, nije kasno, sve će biti nadoknađeno, sve je pitanje snage i volje.

Ali Gavrilović toliko snage nema: društveno omiljen, vrstan komičar, prijatelj koji ima prijatelje u svim društvenim slojevima, i ništa što je ljudsko nije mu strano, u kući se pretvara u šutljivog, zabrinutog depresivca. Sjaj i bijeda komedije izbijaju na površinu, odgojen je da bude “skrbnik”, ali kako da “skrbi”, kada stvari neprekidno izmiču kontroli? I sve je u svakom pogledu provizorno: kada pozove čovjeka da okreči vlažan stan, ovaj mu “prodaje” svojeg kolegu koji kreči “nanotehnologijom”. S dvoje male djece u plijesni i vlazi, Gavrilović plaća 400 konvertibilnih maraka za “nanotehnologiju”, ali plijesan ubrzo izbija iznova, kao što se s treskom ruše kuhinjski elementi “povoljnog” stolara, i po nevelikom se stanu razbijaju tanjuri, čaše, i alkoholne boce.

Drama je to bespomoćnosti, iz koje se pokušava dosegnuti mudrost. Ali mudrosti nema, iskustva nas samo umaraju, i troše. U tri godinew jedva dosegnute sreće, Gavrilović, sa svojim prezmenom koje asocira “na salamu”, kompletno sijedi. vezu završava kao neurotik, proskribirani mačist, psihijatrijski slučaj. Više se ne može vratiti gdje je bio, u “svoj” svijet izgubljenih slučajeva: alkoholičara, narkomana, etnički nepoželjnih. Ne može ni ostati u budućnosti “nanotehnologije”, u tom raju uz kojem se ljudi neprekidno sami sebe osvješćuju, i frontalno se bore za vlastita prava. Pripovjedač više odavno nema pojma ni koje su mu mogućnosti, ni koja su mu prava: solidno se snalazi samo u svijetu obaveza, a nesiguran je koliko i njih propisno obavlja.

Roman Boriše Gavrilovića nije napisan vješto, ali je napisan posve na vlastiti račun, što je u literaturi iznimno rijetko. To je istovremeno i vrsta poštenja, i vrsta defekta: Gavrilović sebe ne razumije, o sebi samom ništa ne zna. Ali razumije druge ljude, najširi mogući spektar njihovih slabosti: narkomane, provalnike, švercere, alkoholičare i dezertere, prisilne vojne komandire, i dobroćudne, napola senilne crkvene parohe. Nema u njegovom svijetu ni dobra, ni zla, na način na koji bi to očekivala teorija morala, akademska zajednica, ili voajeri s društvenih mreža.

Užasna je to, a istodobno i iznimno topla, priča o bespomoćnosti. O krivnji koju je nemoguće odrediti, ali pluta uokolo, na sve strane. O nesporazumu koji se dogodi kad se čovjeku ostvari ono što je poželio. O ambisu koji se otvara kada je željeni svijet oduzet, a ostanemo u najgorem mogućem društvu. Sami sa sobom, i avetima koje nas višestruko nadmašuju, i nikad ih nećemo pobijediti.

Paradoks korektnosti ili zašto ne vjerujem da su pitanja glupa

Jednoj od mojih prijateljica danas su izrazito agresivno zamjerili jer se fotografirala s Wooodijem Allenom. Prijateljica nije proklamirana feministica, ona jednostavno jest feministica, tako diše, tako živi. Za “hrvatske” pojmove, pritom je izrazito radikalna, rubno incidenta. Ali umjetnošću se bavi, srela je planetarno poznatog umjetnika za kojim se vuku repovi groznih afera, premda nikada nije osuđen. I fotografirala se s čovjekom čije filmove svi rado gledamo. premda to nije “ideološki” zgodno. Jednako kao što nije zgodno osuditi neosuđene ljude, ali to su odluke, i vaganja, koje svaka indivudua donosi sama za sebe. Za prijateljicu znam da bi, u prvom trenutku u kojem bi postojao ozbiljan dokaz protiv Woodija Allena, dotičnog klepila po glavi, nije njoj “slava” baš tako primarna u odnosu na vlastite principe. Niti je njezin feminizam trend koji se ukrcao na posljednji vlak iz Holywooda; uvijek je bila takva, poznajemo se od studentskih dana.

“Politička korektnost” nije nužno korisna, često paralizira, i zarobljava. U prvom je redu namijenjena ljudima koji uopće ne razumiju “korektnost”, ukoliko se ne uspostavi “politički”. Sama “korektnost” je naime krajnje jednostavna: ona podrazumijeva da imamo empatiju za druge ljude, da im prilazimo s ravnopravne pozicije, da nemamo zle namjere, i da nemamo krajnje neugodne predrasude (nekakve predrasude svi uvijek imamo, na primjer ja nepopravljivo pljujem kad mi se na putu ispriječe crne mačke, ali mačke držim, i volim ih, crne mačke jednako kao i bilo koje druge).

“Politička korektnost” može proizvesti situaciju u kojoj više nitko ne odvaguje svoje odluke, niti postavlja pitanja. Nego svi jednostavno ušute, jer je to jednako pristojno kao znati koristiti pribor za jelo za stolom, a pritom se po glavi mogu rojiti najpodmuklije moguće misli, i najpodmukliji motivi. “Politička korektnost” vrsta je pokrivača. Nježan je to prekrivač, možemo prebaciti preko glave ako nemamo sposobnosti suosjećati s drugim ljudima, ili nas podivljale i agresivne civiliziraju da ne mrzimo ljude koji nam nisu ništa krivi. Unutar svijeta intelektualaca, za koje hipotetički pretpostavljam da su iznad toga da mrze i kinje, u toj korektnosti mora postojati rupa. Rupa za pitanja, i rupa za odgovore; ukratko, rupa za komunikaciju.

Često su me znali pitati zašto se brinem za Ukrajince, a ne zalažem se dovoljno za izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Indije i Irana. Pa su za to postojala razna objašnjenja iz domene teorije rasizma: tko je plav, tko je tamnoput i manje plav, kako se uspostavljaju prioriteti. Reagirala sam na situaciju koja mi je bila poznata, i jasna: rat je, tenkovi su prešli granicu, netko bježi, taj “netko” je doslovno susjed, otvaraš vrata i primaš čovjeka u kuću. On će tu ostati, ili ipak neće, dok se rat ne okonča, ili dok ne izgubi strpljenje sjedeći u tuđoj zemlji. Istodobno, ljude koji bježe iz znatno udaljenijih zemalja završavaju premlaćeni, ili vraćeni s granice. Situacija je užasna, ali uopće nema dovoljno podataka gdje bi ta masovna bježanija dobila smisao i svrhu: u m,om gradu nema punkta na koji im mogu odnijeti hranu i vodu. U tranzitu su, dakle ne traže smještaj. Idu u neke zemlje razvijenije od ove moje, ali tamo ih ne žele primiti. Nepoznato je njihovo polazište, posve je nemoguće odrediti njihovo krajnje odredište. Bježe iz različitih uvjeta, iz krajnje različitih zemalja koje ne samo da ne poznajem, nego ih ne poznaje ni moja imaginacija. Nema ozbiljnih informacija o tome tko su, nema statistika o tome od čega bježe. U mojem ih kraju fizički nema, doslovno ne razumijem što se događa, koji je recept da ta djeca, a za mene su to gotovo djeca, postignu europsko blagostanje za kojim čeznu, da mogu slati novac svojima doma? Mogu odnijeti hranu, mogu odnijeti vodu, ali u stvari onkraj te političke korektnosti ne razumijem što se događa: bježe li cijeli kontinenti od diktatura, od fundamentalizma, od svijeta u kojem se žene ubiju ako im se vidi kosa? IU kamo točno bježe, ako ih više neće ni Njemačka, ni Francuska ni Skandinavija? Imaju li pritom ikakve šanse, osim da budu premlaćeni na granicama, a ukoliko imaju, dajte mi razjasnite po čemu je imaju, i kako im je točno moguće pomoći, onkraj kemijskih zahoda, privremenih prenoćišta, i pitke vode? Unutar “političke korektnosti”, dajte mi sretan ishod, objasnite mi gdje može dobro završiti to putovanje, a da tu “seobu” ne promatramo kao potpuni idioti, kako ćemo točno spasiti te ljude?

“Politička korektnost” u Hrvatskoj je specijalno namijenjena za odnose Srba i Hrvata. To nije osobito čudno, jer se u ratu međusobno raskrstilo krvavo, a nakon toga su i jedni i drugi bili objekt gadnog ugnjetavanja. Hrvate se ugnjetavalo zbog toga jer nisu “propisni” Hrvati, a Srbe jer su jednostavno Srbi. U međuvremenu, obje su nacije, makar u nekim društvenim krugovima, tome pridodale mehanizme teške autoviktimizacije: Hrvati pamte “svoje” žrtve. Srbi isto pamte “svoje žrtve”. U nedavnoj Facebook raspravi, u koju sam po nesreći upala, ispostavilo se da između te dvije nesreće 30 godina nakon rata ne smije biti nikakve veze. To su odvojene traume, odvojeno se uzgajaju. Reagirala sam na podatak da je mlada žena ubijena devedesetih imala dečka, koji je njezino ubojstvo osvetio na način da je dao ubiti više od trideset ljudi. Ona je bila “Srpkinja”, pogubljeni su bili “Hrvati”; koliko bi u nekoj normalnoj forenzici to uopće bilo važno? Moglo je biti obrnuto, sasvim su sigurno postojali posve obrnuti slučajevi. Ali takva se veza, najnormalnija veza iz policijske prakse i Crne kronike, više ne smije uspostaviti. Mi nemamo jezik koji može povezati nacionalno raznorodna ubojstva. Trideset godina nakon rata, “politička” nam “korektnost” nalaže da imamo vidjeti ili mrtvu mladu ženu, ili tijela onih koji su u užasnoj spirali zločina poslužili za osvetu njezine smrti. Ukoliko to dvoje povežemo, ode k vragu “politička korektnost”. To je onda “relativizacija zločina”, opravdavanje krivnje. Imamo “etničke” medije, s jedne ili s druge strane, koji će nas lišiti osnovnih podataka iz Crne kronike, ali će nas znatno obogatiti isključivošću, mržnjom, i fantazijama o žrtvi nacije.

Božemesačuvaj, nisam “politički korektna”, potpuni sam eksces od te prisilne forme. Dreknut ću, gotovo trenutno i impulsivno, ako se nekom ugnjetava, gnjavi i omalovažava. Riskirat ću pritom, jer je to princip u kojem sam odgojena, prema tome je jače od mene. Ali pritom i dalje postavljam pitanja. Kamo će ljudi kojima bih odnijela zimsku odjeću i vodu, pod uvjetom da su mi pristupačni? Je li nužno “gaziti” Woodyja Allena ukoliko nema osudu? Gdje da ja navedem 30 mrtvih seljaka u selu moje majke, ako nema koncepta koji prepoznaje spiralu zločina, nego su nam zločini neka vrsta folklora, i potežemo ih samo kad su “naši”, ili kad su “tuđi”, ovisno o tome kojem smo se političkom i etničkom ekstremu priključili, jer srednjeg jezika nema, nestao je zajedno s odlaskom UNPROFOR-a, pa se sad natežemo i s “tolerancijom” koje u stvari nemamo, i s logikom koja nas je odavno napustila.

Mijenjati posao u pedesetoj

U pedesetoj godini života promijenila sam profesiju. Netko bi to nazvao hrabrošću, meni se čini da je to vrsta kukavičluka koji je iz raznih razloga, prvenstveno iz vrste odgoja koja me je uvijek primoravala da više toga moram nego što želim, tjerala da igram na sigurno. Pritom sam imala tu sreću da su okolnosti u kojima sam se zatekla bile nepodnošljive: posao mi je bio besmislen, nekakav poluprivatni bijeg u pisanje i literaturu pokazao se lažnim. Bježati se nije imalo kamo, svagdje je bilo jednako. Bila sam napisala i objavila pet knjiga, sve odreda se kretalo unutar fraza “uspješne” i “zapažene”, o sebi sam imala misliti kao o “renomiranoj”, i “medijski vidljivoj”, ali ništa od toga nije imalo ni jednu jedinu konkretnu manifestaciju. Pucala sam polako i postupno, na kraju su u svemu presudile sitnice; ona vrsta sitnica koja nas za okolinu čini hirovitima i nerazumnima, jer je “sustav takav”, “stvarnosti se valja prilagoditi”, i “valja biti strpljiv”.

Prestala sam biti strpljiva gotovo kalendarski, kada sam shvatila da imam pedeset godina, i da se aktivnom životu mogu nadati još po prilici dvadeset. Postalo mi je jasno da nemam pojma što će mi toliko aktivnog života ako ga imam provesti u šutnji, i u različitim vrstama kompromisa koji nisu bili problematični jer su kompromisi, život je na kraju krajeva od njih sastavljen, nego jer su nepodnošljivi kompromisi, koji me žderu, ponižavaju i osujećuju, koji me neprekidno dovode u stanje da nemam zraka, ne mogu disati i vučem se uokolo kao sjena, prisiljen i ograđen čovjek kojemu je najveća sreća ako dobro odvozi slalom između dva napada panike.

U tom stanju, koje nije bilo osobito reprezentativno, pokušavala sam se prisjetiti tko sam uopće. Pokušavala sam se i prisjetiti i što želim, a to je išlo još teže: želje su se najprije gušile, a postupno su se nekako i ugasile, nisam željela ništa. Htjela sam spavati, imati navučene zastore, izgovarati svojim mačkama uvijek iste rečenice, za koje je upitno koliko ih razumiju, ali nisam imala iluzija da sam specijalno razumljiva i nekom drugom.

Nije bilo jednostavno. Žena koja ima humanističko obrazovanje, i pola stoljeća na leđima, na tržištu rada nije najtraženija pojava. (Prvo što sam proučavala bilo je tržište rada, a ono što je na njemu utješno je da, nakon silnog odljeva mladih ljudi u inozemstvo, ima poslova koji možda nisu reprezentativni, ali čovjek neće ostati ni na ulici, ni bez kruha).

Potom sam razmišljala od čega imam najgore averzije. Od laži, društvene laži. Ne od toga da nekom kažemo da je ima lijep šešir premda je metnuo na glavu nekakav gadan klobuk. Nego je to laž u kojima zauzimamo stanovite uloge unutar društvene strukture koja stoji posve ukrivo, i pristajemo na odsustvo ozbiljnih vrijednosti kako bismo dogurali do naredne plaće, ili do fiktivne društvene “etabliranosti” o kojoj društvo u kojem smo tobože etablirani nema pojma, takvi su epiteti vrsta subvencije za naš vječito uznemiren ego.

Onda sam se pokušala svesti na nekakve osnovne imulse, na stvari koje će me u svakoj situaciji inspirirati, ili ću na njih pozitivno reagirati. To se je svodilo na služenje, divljenje i empatiju. Služenje je služenje ideji, principu, ili nekoj vrijednosti koja je općenito, ali primarno meni osobno, neupitna. Shvatila sam da najnervoznija, najpogubljenija postajem kada mi se oduzme mogućnost da služim. Civilizaciji staroj na tisuće godina, demokraciji ili ljudskoj potrebi koja proizlazi iz nevolje i boli. Životinjskoj boli, na kraju krajeva; spadam u one zazorne, koji razgovaraju sa životinjama.

Divljenje mi je nužno jer stalno tragam za referencama, i uzorima: tim metafizičkim roditeljima koji nas ujutro tjeraju da ustanemo iz kreveta. Trebalo mi je i poštovanje, jer ono “eminentna” sadržavalo je samo nekakvo grotesknu tobožnju “slavu” za nesvjesne i narcisoidne karaktere. “Eminentni” su specijalna vrsta socijalne kuge, za njih ne zna ama baš nitko, to je neki debelo ozidan svijet unutar realnog svijeta, gdje se laže i maže, poziva na umjetnost i kulturu, i sjedi se u rascijepljenom prostoru u kojem tri milijuna ljudi nema specijalno izražene kulturno-umjetničke nagone, ali si vole umišljati da su civilizirana nacija. Još mi je više trebalo poštovanje koje mogu imati prema drugima, svojim nadređenima. Kao budističkom učeniku početniku, trebao mi je autoritet, ozbiljan, inteligentan, uviđavan autoritet, koji nadahnjuje. Onkraj stranačkih odabira i budalaština, od kojih se čovjeku neprekidno skuplja kugla u grlu, i traži formulu kako da govori, a da ne izazove vraga.

Znam da nisam jedina s ovakvim iskustvom, mnogo nas je. Nisam sigurna da je to osobito feministička tema; ponekad nam, posve neočekivano, u toj materijalnoj nevolji, i nevolji gubitka identiteta, ruku pruže muškarci, nekakvi samouvjereni ljudi, vizionari, kojima je iz nekog razloga jasno da taj nered koji pred sobom vide ima određenog potencijala, pa čak i ako dolazi iz humanističkih znanosti; još uvijek postoje, koliko god to zvučalo nadrealno, mjesta na kojima vam neće braniti da kvalitetno mislite, nego će se to i podržavati. Neće vas uvjetovati, neće vas nadgledati: ostavit će vas nasamo s vašom savjesti, i vašom inicijativom, što naravno otvara novi set problema, pa ćete se uvijek iznova pitati koliko ste nešto zaslužili, i koliko ste uopće dobri u bilo čemu što radite.

Kad u pedesetoj godini, temeljito preoran i rasut, kreneš ispočetka, tu je ključno imati iskrenu želju da stvarno započneš od nule. Nula niti je pozitivna, niti je negativna: neutralna je. Imaš još dvadeset godina za živjeti, i raditi, kako misliš da treba. Ne zvuči to mnogo, ali je dovoljno. Neki ljudi na žalost umru u dobi od dvadeset godina, drugi će do kraja života ostati unutar konstrukta koji ih pretvora u taoce, zatočenike, sudionike.

Nigdje ne piše da je nužno čekati do pedesete godine da se čovjek opameti. Pripadam toj “generaciji tranzicije”, u vrijeme kada sam studirala visoko obrazovanje bilo je san svakog roditelja, garancija pristojnog i stabilnog posla. Postojao je uzus, toga smo se imali držati. I dalje vjerujem da je posao nužno imati, jer nas obaveze na pozitivan način strukturiraju. “Slobodne profesije” su privid, osobito za pisce, jer ta “sloboda” podrazumijeva da se ima umuknuti pred izvorima finaciranja, pa čak i pred istupima malo bolje etabliranih kritičara, ili izdavača. “Slobodne profesije” sve više uključuju nužnost krajnje neugodnog samopromoviranja: ne samo da se konj veže gdje gazda kaže, nego se i neumjerno hvali vlastiti konj kojeg smo dotjerali na stočni plac: ode dostojanstvo, ode integritet. Lažemo o samima sebi, guramo se, drugim ljudima nabijamo laktove u rebra. S novinarstvom, mojom primarnom profesijom, u miljeu koji poznajem još je znatno gore. To ide do potpune groteske: natjecanja za šaku kuna, za slobodan dan, za pojavu na ekranu. Nikog nije jednostavnije ucijeniti od ljudi koji neupitno vjeruju u vlastitu vrijednost, sami sebe doživljavaju smrtno ozbiljno, nemaju smisla za humor, nema autoironije.

Ja sam na neki način pobijedila jer sam konačno prestala biti ogorčena, i ljuta. To je moj najveći životni doseg, i to mi je donio preokret koji sam poduzela u ozbiljnoj dobi. I dalje nalazim da je ljutnja sjajno pogonsko gorivo, i da je itekako vrijedi mobilizirati, ali ne kada je posve bespomoćna, i kad se batrgamo uzalud, i bez veze.

Moguće je da tema u određenoj mjeri i jest feministička, jer nema muškarca-novinara s 23 godine staža, nema “muškog” pisca s pet objavljenih knjiga koje su neprekidno i kronično bile u nekakvim finalima za nagrade, koji se realno i dalje nalazi na početku, i zna da nije bilo ni vrijeme njegove novinarske logike, ni njegove literature, i da tek sada, kad iz svega toga izađe, ima šansu biti ozbiljna osoba, koja se zalaže za ono što joj je blisko, i što smatra važnim.

U takvim vrstama nesporazuma, i nesreća, uloga psihijatrije i psihologije strahovito je precijenjena. Ako nam nije dopušteno da radimo i govorimo, ako nam nije dopušteno da direktno sudjelujemo, kritiziramo i napominjemo, nema te psihoanalize koja će nas spasiti. Meni je otkaz u pedesetoj godini, i obračun s bilo kakvim literanim ambicijama, posao blizak samozatajnoj struci u kojoj sam diplomirala silno davno ali još uvijek pamtim, vratio tu vrstu slobode, i spokoja. I tek sad mogu biti još nešto, bilo što drugo. Kad me ne uvjetuju ni primanjima, ni lažnom “slavom”, kada više ne osjećam ni direktne, ni implicitne prijetnje. Kada sam konačno netko tko zastupa, radi, piše. Kad imam pravo na ideje, na ozbiljan rad, na služenje vlastitoj empatiji, i divljenje kontinuitetu i evoluciji, teškom samosvladavanju i disciplini iz kojih su se rađale civilizacije.