Nisam ni “spisateljica”, ni “pisac”. Ne zbog toga što nemam talenta, prilično arogantno vjerujem da ga imam. Nego neću imati takvu vrstu obaveze: ja neprekidno nešto pišem, ali uvijek je to dosta mučno, i malo je reći da me to ne usrećuje. Ono što me uistinu usrećuje je moj dnevni posao, od arheoloških otkrića, arheoloških nalaza, koliko god da su stari, ja se osjećam sretnije, ispunjenije, i mlađe. To je psihološki naprosto tako, moguće je imati dar u kojem sami osobito ne uživamo, a specijalno nam je nevažan ako ga ne potvrđuje naša sredina. U međuvremenu, mogu pisati na salvetama, na blogu ili na Faceboooku, gledam da ne padnem ispod određenog, nekog zamišljenog kriterija kvalitete. Ali pisac, spisateljica biti ne moram, ne postoji nikakva društvena obaveza. Postoje ti famozni zalasci sunca nad antičkim građevinama, mogu to fotografirati do besvijesti, satima. To je uvijek, i neprekidno, čista radost. Kao što je radost i šutnja, promatranje. U društvu kolektivnog i odreda genijalnog, lijepo je, i veliko je olakšanje, biti u poziciji divljenja nečemu što nismo mi sami, i što je odavno prošlo.

Čini mi se da ovakve uvode imam, stereotipno, u svim ovim blogovima, valjda zbog toga što sam u nekoj osobnoj tranziciji, i tražim si mjesto. Pišem ih, osim toga, jer mi ljudi prigovaraju da “ne reagiram”. A blage veze nemam zašto bih to morala, ovaj sam blog otvorila da tu i tamo napišem nešto kad mislim da ima smisla, i kad imam vremena. Ne moram ništa, to su budalaštine. Sve to o javnom “moranju” grozne su floskule. Naše je osnovno pravo ne govoriti ništa, ne misliti ništa. Bez te smo šutnje gotovi.

Već nekoliko dana, ili tjedana, čitam o četiri hrvatska para, ukupno osam osoba, koje su zaglavile u zambijskom zatvoru jer su htjele posvojiti djecu iz DR Konga. Mi možemo pritom gugutati o ravnopravnosti, antikolonijalizmu, i općim načelima koliko nas volja, ali zatvor u Zambiji je i dalje zatvor u Zambiji. To nije ono kad izvadiš dvjesto eura, pa ti ne žele razmijeniti. To čak nije ni ono kad neki luđak presudi da se je moguće rukovati u anus. Zatvor u Zambiji podrazumijeva da nema prava na telefonski poziv, onaj jedan, pa familija misli da si nestao prije nego što ustanove da si zatočen, u tom je zatvoru nakon gotovo mjesec i pol dana nemoguće doznati gdje si točno i konkretno zgriješio, a osobito je nejasno što se s tobom “unutra” događa. U zatvoru, u Zambiji, gdje su te smjestili direktno s aerodroma, jer otimaš djecu Afrike, crnu djecu za koje je u međuvremenu zaključeno da imaju roditelje. Ili ipak nemaju, s obzirom da su završila u zambijskom sirotištu?

Hrvatska se vanjska politika nije specijalno angažirala oko otimača djece. Tome je pristupljeno s izrazitim rezervama, jer Kongo, jer Zambija…teško je tu pronaći čiste namjere. Zašto, pobogu, nisu čekali usvajanje u Hrvatskoj? Gdje je djecu jedva moguće usvojiti, jer je dovoljno da ih roditelj nazove jednom u tri mjeseca, da im na neki način ostavi pečat vlasništva, pa da ta djeca čekaju da se roditelj “popravi”, da izađe iz svih svojih kriza i detoksifikacija, da se oslobodi agresivnih i asocijalnih ispada, da se konačno “usavrši”, dok djeca najprije dospijevaju u vrtićki, potom u predškolski pa u školski uzrast, a onda ih više nitko neće; to su gotovo odrasli ljudi. Ali oni nisu važni, bitno je da je, kad se radi o djeci, zadovoljena elementarna ideja hrvatskog pravnog i socijalnog sustava, da “djeca trebaju odrastati s biološkim roditeljima”. To onda više nisu “djeca”. “Biologija” i dalje jest, opstat će oni oni najtvrđi, najotporniji. U svojim dvocifrenim godinama, imaju takve reflekse i navike da više nisu “simpatični”.

U međuvremenu, ima ljudi kojima je za “biologiju” “svejedno”. Kao nerotkinja, koja pritom prati svjetske vijesti, mogu se izrazito identificirati s odlukom da se usvoji dijete iz Konga. Dijete mrtvih roditelja iz Ukrajine. Dijete iz Čečenije. Dijete iz neke vrste pakla, koje će biti spašeno, i pošteđeno, nekog znatno goreg od hrvatske socijale i pravosuđa. Neuhranjenosti, mobilizacije, silovanja, smrti. Tim redoslijedom, ili bilo kojim drugim.

Hrvatski “javni prostor”, a to je ono kad portali, jer im je posjećenost izvor prihoda, ne zapošljavaju administratore, niti sankcioniraju klevete, i govor mržnje, krcat je mržnjom prema usvojiteljima koji su zaglavili u Zambiji. Proglašeni su “pedofilima”, “trgovcima djecom”, specijalno se naglašava da je među njima transseksualna osoba, te gitarist pjevača čija je žena vijećnica “Možemo”, i tako dalje. Tako dio hrvatskih medija opstaje: objavljuju reklame koje će vidjeti dovoljan broj čitatelja, za uzvrat čitatelji isporučuju svoj privatni užas, i govor mržnje. Nema u tome, kako bi se u mafijaškom jeziku reklo, “ništa osobno”. Niti su portali specijalno usmjereni na četiri bračna para iz Zambije, samo ohrabruju “mišljenje” čitatelja.

Ti su parovi, svi odreda, u Hrvatskoj prošli kompletnu pravnu proceduru za usvajanje djece. Za usvajanje crne djece iz crnog Konga, da stvar bude još znatno gora. Osim toga da su htjeli spasiti, repozicionirati i pomoći, mi nemamo, NEMAMO, doslovno nemamo, nijedan elementarni podatak o lošim namjerama. Mi samo znamo da su htjeli imati vlastitu djecu. Nemamo nikakve indicije da djecu preprodaju, da su pedofili, da trguju robljem, narkoticima, ili oružjem. Ništa od toga.

Oni su, prijestupnici, i dalje u zambijskom zatvoru. Djeca, ista djeca koja su dobila hrvatsko državljanstvo, domovnice putovnice i oib-ove, u zambijskom su sirotištu. Zašto? To me kao čitatelja površnih vijesti zanima. Zašto djeca već nisu u svojim sretnim kućama, zašto ne odrastaju “s biološkim familijama”? Zašto bi, pobogu, oteta djeca završila u nekom zambijskom konačištu, kad se svaki izgubljeni pas ili mačka, na opću radost, čim prije vraća svojem vlasniku? Zašto dakle nemamo taj rasplet, “closure”, kad se biološki oduzeta djeca biološki pravedno vraćaju svojim skrbnicima?

Bojim se da je to zbog toga jer skrbnika nema. Biologija nas ne može baš uvijek spasiti, ponekad uskaču drugi ljudi. Ti “drugi ljudi” nisu nužno nekakvi teški perverznjaci, koji izbjegavaju svoj rod, svoj porod, i svoju rasu. Ti “drugi” ljudi, sudeći prema dokumentima hrvatske države koja se, kukavička kakva jest, sad grozno snebiva i koleba, ali ne pomaže, i ne poduzima ništa, htjeli su svoju spašenu djecu iz pakla Konga dovesti u hrvatske vrtiće, i škole. Djecu koja su, kao što vidimo, trajno izgubila pravo na “biološko”, a ptom su upala u pravnu i zakonsku “rupu”,pa su i sama zaglavila u neugodnom i neudobnom zatvoru. S krivnjom koju je prilično teško objasniti, jer uništen i traumatičan život nije moguće objasniti ničim, i nikom.

Što je dakle slično Hrvatskoj, DR Kongu, i Zambiji? Pa svi mi mislimo da su sirotišta, neka vrsta zatvora, optimalno rješenje. Tamo ćemo pravno i formalno odložiti djecu, tamo će ti klinci koji su dogurali do aerodroma, a imaju sve hrvatske dokumente, odrastati. Generalno, nama je to i prihvatljivo, i normalno. To je točka do koje se je sustav sposoban potruditi, i sustva vjeruje da na taj način proizvodi sreću.

O zemlji o kojoj nemamo pojma, u svijetu u kojem ljudski život ne vrijedi nimalo ili malo, mi smo, tako se barem pravno i formalno trenutno čini, odigrali na kartu da je bolje biti mrtav, nego crn. Bolje biti mrtav, nego usvojen od strane osobe koja je promijenila spol. Bolje biti debelo mrtav, nego da se stvarno angažira hrvatski ministar vanjskih poslova. Znatno je dakle bolje biti mrtav, nego da te usvoji gitarist nekog benda čiji pjevač ima suprugu čija je gradska vijećnica predstavnica vladajuće stranke koja ne zna kamo odvesti otpad iz kontejnera.

Unutar te tragedije, ljudske i ljudske prava, i dalje urlaju pravocrtni hrvatski komentatori. Urlaju ideološki, zbog onog transseksualca, urlaju malo diskretnije iz golog rasizma (što fali “hrvatskoj”djeci?), sotoniziraju ljude kojima je njihova vlastita država izdala sve potrebne dokumente o posvajanju. Među tim ljudima koji urlaju ima vrlo istaknutih članova zajednice, raznih moralnih seronja, a bogme i psihopata. Mediji spretno prenose fotografije potencijalnih roditelja, “monstruma”, u trenutku kad konačno u kariranim košuljama izlaze pred sud. To su cijele fotografske galerije, dobro je, klika se, svi žele vidjeti kako izgledaju te životinje netom puštene iz ćelije, unosno je. I nitko se od njih, ama baš nitko, nije zapitao nešto što bi unutar normalne logike bio osnovni prioritet: što će se sada dogoditi s djecom? S djecom koja su, držeći nekog za ruku, došla do aerodroma, ali nikad nisu poletjela? Niti će uopće letjeti, ikad više?

Žao mi je ovih voditelja nogometaškog dočeka koje sad svi grde. Urlali su, navijali, stajali satima na zimi, pjevali one grozne pjesme koje je stvarno teško pjevati jer je to neki plemenski falset bas, pozivali na zajedništvo, i nisu dali da se baš odmah pjeva Thomspon. I opet ne valja ni to.

Žao mi je i tih nogometaša, ti su ljudi vrhunski u svom poslu, osim što su sportaši su u prvom redu biznismeni, eno, tražili su da im dođe Jura Stublić i Prljavo kazalište, kao da su oni krivi što se u Hrvatskoj u zadnjih 50 godina nije pojavio pop-rock mainstream bend za koji je čulo više od 10 000 ljudi pa vadimo mumificirane primjerke negdje iz piramida u Visokom, nego ni to ne valja.
Što je trebao biti sadržaj tog “dočeka”, jer priča je svakako šuplja, nema “zajedništva”, zajedništvo je eventualno bilo ono kad su ljudi nakon potresa na Baniji natrpali aute, natočili gorivo i odvezli se u neka blatnjava sela za koja u životu nisu čuli. To je bilo ful “zajedništvo”, imala sam to priliku vidjeti i nikad neću zaboraviti, samo svako je “zajedništvo” iz niz razloga kratkotrajno.

Čini mi se da su voditelji, a i nogometaši, žrtve trenutka deziluzije: mi bi htjeli da je važno, pa još i nacionalno važno, ono što to naprosto nije. Ti nogometašima je sigurno ugodno u reprezentaciji, to je prilika da budu s ljudima koji govore njihov materinji jezik; koliko god da su imućni, a jesu, ne zbog toga što je nogomet sport nego jer je medijski reality planetarnih razmjera, oni su i dalje tamo gdje igraju doseljenici, i autsajderi. Problem “nacionalne” sreće uvijek je malo upitan, nešto ili proizvodi opću dobrobit, ili ne. Nogomet za društvo ne čini ništa (zanemarimo “turističku” promociju, turista imamo toliko da nemamo više kapaciteta). Nogomet ohrabruje grupne, i to nacionalne nagone, u grupnim nagonima nema ničeg dobrog, u nacionalnim još manje. Koncept “nacija” za nas ne može biti drugo nego opasan i ruban, kao za sve siromašne i slabo obrazovane zemlje.

Mislim da nogometaši čak ni nisu nužno “desno” usmjereni, nego je “nacionalno” uvijek desno, a tome još treba pridodati da je Thompson jedini pjevač tog famoznog “pastirskog rocka” u Hrvatskoj, a to je vrsta muzike koja im nedostaje tamo u Real Madridu i u Manchesteru. Nemaju oni nikakve ideološke preferencije, kad Mamić kaže da se ne sjećaš ne sjećaš se, kad si kod Putina braniš Rusi, tko igra u Ukrajini je za Ukrajince. S tim da, navodno, većina igrača hoće dati u dobrotvorne svrhe, to se u mnogim zemljama odbija od poreza, a oni su uostalom gotovo svi na neki način iz favela, poznaju siromaštvo, i nije isključeno da suosjećaju.

Što je tko do tog “dočeka reprezentacije” očekivao, nemam pojma. Nogomet ne pratim, izaziva mi zbog te masovnosti i histerije čak i nelagodu, rezultate poštujem u svakom poslu, ovim dana se sjećam kako je baš u ovo vrijeme junak mog djetinjstva bio skijaš, Primož Ulaga. Gledali smo ga potpuno svijenog prema naprijed, kao da uopće nema srednji dio tijela nego samo noge i glavu, kako se obrušava sa snježnih skakaonica. Sto metara, sto deset, sto trideset. Doslovno je letio Primož, kao ptica na drvenim daskama, čuvenim Alplesovim skijama. Ne sjećam se jesmo li ga u Jugoslaviji slavodobitno iščekivali na glavnim gradskim trgovima. Vjerojatno nismo, jer bih inače zapamtila kako izgleda kad se uspravi, i skine skijaško odijelo. Ovako mi je ostao u sjećanju točno kako treba: pri vrhu staze, koncentriran i zgrčen kao pauk, i potom visoko u zraku, s vrhom skija usmjerenim uvis, prema oblačnom nebu Alpa. Dok je letio, prestajali smo disati. Nije bio ni “mi”, ni “naš”, nije bilo ni “jedinstva” ni “domoljublja”. Bio je najbolji od nas, postizao je velike rezultate u nečemu u čemu bi drugi poginuli na mjestu. Čovjek se mogao diviti, ai srećom, ne i identificirati.

“Identifikacija” s nogometom u prvom je redu loša za mlade ljude, jer je prvo što od svega toga razumiju da nije potrebno imati obrazovanje, a da svejedno za Božić možeš prijateljima i familiji kupovati Rolexe. Nitko nema uvid “iza scene”, pa prema tome malo tko vidi da je talentiran jedan od tisuću, da su treninzi ubitačni, da živiš u izolaciji i pod patronatstvom, da te prodaju kao stoku, i da treba biti psihički stabilan kao kamen. Ovo nije moja oda profesiji, nego je ono što se uglavnom prešućuje: kad netko “ostavi srce” na terenu, to realno znači da ga je raspalio infarkt miokarda, a ne da je “poginuo za Hrvatsku”. Gadne floskule, i toksična mitologija. To je recept za nogometnu sreću.

A kad sve završi, krenu nesporazumi. Voditelji nisu mogli proizvesti sadržaj kojeg nema, to jest nacionalnu blaženstvo i blagostanje. Ljudi na Baniji, koji televizore drže u kontejnerima, opsjednuto su gledali utakmice, konačno ispunjeni, i tek povremeno izlazili mokriti vani u svjež snijeg (u kontejneru nema vode, a pravi je zahod u kući s crvenom ili narančastom naljepnicom). Sada budu doznali da će se graditi stadion, da će stvarno biti izgrađen, za razliku od obećanja da će biti najprije srušene, a potom izgrađene njihove kuće. Dva, ili tri tjedna “zajedništva” dovest će ih do toga da na kraju nogama šutaju televizor, jer čudo ne postoji. Neće čak imati snage ni prigovarati, jer tako su zdušno navijali za “našu stvar”.

Da me ne optuže da “mrzim Hrvatsku”, “mrzim sport”, “mrzim testosteron”, ili što već, i dalje zamišljam kako nam svim tim leti Primož Ulaga. Lišen težine, gotovo anoniman. Nema ni šeika, ni navijačica od plastike, tih kloniranih robinja kojima vladaju nesavjesni estetski kirurzi. Nema ni dočeka, ni Jure ni Bobana, nema urlanja jer se držimo tiho. Da čovjek što dulje zadrži koncentraciju, da ne padne.

Boriša Gavrilović prvu je knjigu objavio u 51. godini života. Do tog je trenutka “prelomio” kao grafički dizajner na stotine knjiga. Na kraju je “prelomio” da jednu napiše i sam, nakon što mu se potpuno urušio život, a on završio na kratkotrajnom boravku na psihijatrijskom odjelu sarajevske bolnice. Nakon smiješnog, i neuspješnog pokušaja suicida, koji je poduzeo kako ga ne bi napustili žena i djeca. Što naravno nije uspjelo, nego je samo pospješilo njegove šanse da ostane sam.

Upravo iz tog, nultog stanja, sa psihijatrije, on započinje knjigu u kojoj je odmah jasno da to je to tekst čovjeka neispisanog rukopisa, ali istodobno osobe koja ima izniman talent za naraciju, i autentičan pripovjedački glas.

Svoje “psihijatrijsko stanje” Gavrilović odlično uvezuje sa svim prethodnim tipovima institucionalizacije kroz koja je prošao. A to su u prvom redu razne hospitalizacije, od operacije kičme do predinfarktnog stanja, a potom i krajnje živopisna, ratna zatvorska iskustva. Kao Srbin u ratnom Sarajevu, imao je bezbroj razloga biti sumnjiv, pa je prema tome i bio. Revnosno je privođen i zatvaran, od strane sva tri bratska naroda, jer se kao zaposlenik humanitarne udruge kretao po različitim terenima, pod različitim vlastima. Izvlačio se dosjetljivošću, smislom za humor, sposobnošću mijenjanja uloga koja mu nije osobito teško pala, jer se i sam pita tko je, i što je, u knjizi koju piše s prilično jasnim motivom: kako bi samom sebi objasnio što se s njim događa, a kako je završio tamo kamo uopće nije krenuo.

Centralna Gavrilovićeva trauma je uništena obitelj: sreća i ravnoteža koju je postigao u pedesetoj godini kroz ruke su mu procurili kao pijesak. Nije ih bio sposoban zadržati, možda nije bio dorastao šansi koju je dobio prekasno, ili je nešto previše žarko želio.

S deset godina mlađom partnericom, koja ga impresionira intelektualno, i emocionalno, u razdoblju pandemije je u razmaku od 11 mjeseci dobio dvoje djece. Dvoje iznimno ambicioznih i inteligentnih ljudi, zajedno s djevojčicama jaslićke dobi, završavaju na vlažnoj mansardi od tridesetak kvadratnih metara, gdje stol, kada se razvuče, dopire od predsoblja, a na drugu stranu do kreveta u spavaćoj sobi.

Pitanje ljubavi vrlo brzo postaje sporedno, i pretvara se u pitanje preživljavanja. Priča je to o generaciji “odgođenog života”, čija je mladost istrošena na ratna stanja, disfunkcionalnost roditelja zarobljenih u vlastitim problemima i navikama iz “bivšeg režima”, navikama koje ih u vrijeme tranzicije i posttranzicije pretvara u bespomoćne dinosaure kojima je oduzeta klima u kojoj su sposobni opstati. Umjesto toga, vrijede nova pravila: dvoje ljudi koji po obrazovanju i navikama pripadaju “srednjoj klasi” mogu ostvariti kakvu-takvu materijalnu sigurnost samo ako posjeduju apartman, u kojem dočekuju goste, i svakih nekoliko dana mijenjaju plahte, i ručnike. Part-time intelektualci i inženjeri, a part-time uslužni radnici; krajnje je realan, i nemilosrdan, taj prikaz obitelji koja želi “nešto više”, a neprekidno visi nad ambisom kaotične države, i neuređenog društva. Nema tu prava ni na slabost, ni na traumu: preživjet će, i živjeti će, onaj koji bude jači. Uz pomoć alkohola, i tableta, u borbi protiv sustava, a ako to omane, u međusobnom predbacivanju i istrebljivanju. Život, pravi normalan život, na dohvat je ruke, samo valja izdržati, treba ga dograbiti. Nije pogrešno, nije kasno, sve će biti nadoknađeno, sve je pitanje snage i volje.

Ali Gavrilović toliko snage nema: društveno omiljen, vrstan komičar, prijatelj koji ima prijatelje u svim društvenim slojevima, i ništa što je ljudsko nije mu strano, u kući se pretvara u šutljivog, zabrinutog depresivca. Sjaj i bijeda komedije izbijaju na površinu, odgojen je da bude “skrbnik”, ali kako da “skrbi”, kada stvari neprekidno izmiču kontroli? I sve je u svakom pogledu provizorno: kada pozove čovjeka da okreči vlažan stan, ovaj mu “prodaje” svojeg kolegu koji kreči “nanotehnologijom”. S dvoje male djece u plijesni i vlazi, Gavrilović plaća 400 konvertibilnih maraka za “nanotehnologiju”, ali plijesan ubrzo izbija iznova, kao što se s treskom ruše kuhinjski elementi “povoljnog” stolara, i po nevelikom se stanu razbijaju tanjuri, čaše, i alkoholne boce.

Drama je to bespomoćnosti, iz koje se pokušava dosegnuti mudrost. Ali mudrosti nema, iskustva nas samo umaraju, i troše. U tri godinew jedva dosegnute sreće, Gavrilović, sa svojim prezmenom koje asocira “na salamu”, kompletno sijedi. vezu završava kao neurotik, proskribirani mačist, psihijatrijski slučaj. Više se ne može vratiti gdje je bio, u “svoj” svijet izgubljenih slučajeva: alkoholičara, narkomana, etnički nepoželjnih. Ne može ni ostati u budućnosti “nanotehnologije”, u tom raju uz kojem se ljudi neprekidno sami sebe osvješćuju, i frontalno se bore za vlastita prava. Pripovjedač više odavno nema pojma ni koje su mu mogućnosti, ni koja su mu prava: solidno se snalazi samo u svijetu obaveza, a nesiguran je koliko i njih propisno obavlja.

Roman Boriše Gavrilovića nije napisan vješto, ali je napisan posve na vlastiti račun, što je u literaturi iznimno rijetko. To je istovremeno i vrsta poštenja, i vrsta defekta: Gavrilović sebe ne razumije, o sebi samom ništa ne zna. Ali razumije druge ljude, najširi mogući spektar njihovih slabosti: narkomane, provalnike, švercere, alkoholičare i dezertere, prisilne vojne komandire, i dobroćudne, napola senilne crkvene parohe. Nema u njegovom svijetu ni dobra, ni zla, na način na koji bi to očekivala teorija morala, akademska zajednica, ili voajeri s društvenih mreža.

Užasna je to, a istodobno i iznimno topla, priča o bespomoćnosti. O krivnji koju je nemoguće odrediti, ali pluta uokolo, na sve strane. O nesporazumu koji se dogodi kad se čovjeku ostvari ono što je poželio. O ambisu koji se otvara kada je željeni svijet oduzet, a ostanemo u najgorem mogućem društvu. Sami sa sobom, i avetima koje nas višestruko nadmašuju, i nikad ih nećemo pobijediti.

Jednoj od mojih prijateljica danas su izrazito agresivno zamjerili jer se fotografirala s Wooodijem Allenom. Prijateljica nije proklamirana feministica, ona jednostavno jest feministica, tako diše, tako živi. Za “hrvatske” pojmove, pritom je izrazito radikalna, rubno incidenta. Ali umjetnošću se bavi, srela je planetarno poznatog umjetnika za kojim se vuku repovi groznih afera, premda nikada nije osuđen. I fotografirala se s čovjekom čije filmove svi rado gledamo. premda to nije “ideološki” zgodno. Jednako kao što nije zgodno osuditi neosuđene ljude, ali to su odluke, i vaganja, koje svaka indivudua donosi sama za sebe. Za prijateljicu znam da bi, u prvom trenutku u kojem bi postojao ozbiljan dokaz protiv Woodija Allena, dotičnog klepila po glavi, nije njoj “slava” baš tako primarna u odnosu na vlastite principe. Niti je njezin feminizam trend koji se ukrcao na posljednji vlak iz Holywooda; uvijek je bila takva, poznajemo se od studentskih dana.

“Politička korektnost” nije nužno korisna, često paralizira, i zarobljava. U prvom je redu namijenjena ljudima koji uopće ne razumiju “korektnost”, ukoliko se ne uspostavi “politički”. Sama “korektnost” je naime krajnje jednostavna: ona podrazumijeva da imamo empatiju za druge ljude, da im prilazimo s ravnopravne pozicije, da nemamo zle namjere, i da nemamo krajnje neugodne predrasude (nekakve predrasude svi uvijek imamo, na primjer ja nepopravljivo pljujem kad mi se na putu ispriječe crne mačke, ali mačke držim, i volim ih, crne mačke jednako kao i bilo koje druge).

“Politička korektnost” može proizvesti situaciju u kojoj više nitko ne odvaguje svoje odluke, niti postavlja pitanja. Nego svi jednostavno ušute, jer je to jednako pristojno kao znati koristiti pribor za jelo za stolom, a pritom se po glavi mogu rojiti najpodmuklije moguće misli, i najpodmukliji motivi. “Politička korektnost” vrsta je pokrivača. Nježan je to prekrivač, možemo prebaciti preko glave ako nemamo sposobnosti suosjećati s drugim ljudima, ili nas podivljale i agresivne civiliziraju da ne mrzimo ljude koji nam nisu ništa krivi. Unutar svijeta intelektualaca, za koje hipotetički pretpostavljam da su iznad toga da mrze i kinje, u toj korektnosti mora postojati rupa. Rupa za pitanja, i rupa za odgovore; ukratko, rupa za komunikaciju.

Često su me znali pitati zašto se brinem za Ukrajince, a ne zalažem se dovoljno za izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Indije i Irana. Pa su za to postojala razna objašnjenja iz domene teorije rasizma: tko je plav, tko je tamnoput i manje plav, kako se uspostavljaju prioriteti. Reagirala sam na situaciju koja mi je bila poznata, i jasna: rat je, tenkovi su prešli granicu, netko bježi, taj “netko” je doslovno susjed, otvaraš vrata i primaš čovjeka u kuću. On će tu ostati, ili ipak neće, dok se rat ne okonča, ili dok ne izgubi strpljenje sjedeći u tuđoj zemlji. Istodobno, ljude koji bježe iz znatno udaljenijih zemalja završavaju premlaćeni, ili vraćeni s granice. Situacija je užasna, ali uopće nema dovoljno podataka gdje bi ta masovna bježanija dobila smisao i svrhu: u m,om gradu nema punkta na koji im mogu odnijeti hranu i vodu. U tranzitu su, dakle ne traže smještaj. Idu u neke zemlje razvijenije od ove moje, ali tamo ih ne žele primiti. Nepoznato je njihovo polazište, posve je nemoguće odrediti njihovo krajnje odredište. Bježe iz različitih uvjeta, iz krajnje različitih zemalja koje ne samo da ne poznajem, nego ih ne poznaje ni moja imaginacija. Nema ozbiljnih informacija o tome tko su, nema statistika o tome od čega bježe. U mojem ih kraju fizički nema, doslovno ne razumijem što se događa, koji je recept da ta djeca, a za mene su to gotovo djeca, postignu europsko blagostanje za kojim čeznu, da mogu slati novac svojima doma? Mogu odnijeti hranu, mogu odnijeti vodu, ali u stvari onkraj te političke korektnosti ne razumijem što se događa: bježe li cijeli kontinenti od diktatura, od fundamentalizma, od svijeta u kojem se žene ubiju ako im se vidi kosa? IU kamo točno bježe, ako ih više neće ni Njemačka, ni Francuska ni Skandinavija? Imaju li pritom ikakve šanse, osim da budu premlaćeni na granicama, a ukoliko imaju, dajte mi razjasnite po čemu je imaju, i kako im je točno moguće pomoći, onkraj kemijskih zahoda, privremenih prenoćišta, i pitke vode? Unutar “političke korektnosti”, dajte mi sretan ishod, objasnite mi gdje može dobro završiti to putovanje, a da tu “seobu” ne promatramo kao potpuni idioti, kako ćemo točno spasiti te ljude?

“Politička korektnost” u Hrvatskoj je specijalno namijenjena za odnose Srba i Hrvata. To nije osobito čudno, jer se u ratu međusobno raskrstilo krvavo, a nakon toga su i jedni i drugi bili objekt gadnog ugnjetavanja. Hrvate se ugnjetavalo zbog toga jer nisu “propisni” Hrvati, a Srbe jer su jednostavno Srbi. U međuvremenu, obje su nacije, makar u nekim društvenim krugovima, tome pridodale mehanizme teške autoviktimizacije: Hrvati pamte “svoje” žrtve. Srbi isto pamte “svoje žrtve”. U nedavnoj Facebook raspravi, u koju sam po nesreći upala, ispostavilo se da između te dvije nesreće 30 godina nakon rata ne smije biti nikakve veze. To su odvojene traume, odvojeno se uzgajaju. Reagirala sam na podatak da je mlada žena ubijena devedesetih imala dečka, koji je njezino ubojstvo osvetio na način da je dao ubiti više od trideset ljudi. Ona je bila “Srpkinja”, pogubljeni su bili “Hrvati”; koliko bi u nekoj normalnoj forenzici to uopće bilo važno? Moglo je biti obrnuto, sasvim su sigurno postojali posve obrnuti slučajevi. Ali takva se veza, najnormalnija veza iz policijske prakse i Crne kronike, više ne smije uspostaviti. Mi nemamo jezik koji može povezati nacionalno raznorodna ubojstva. Trideset godina nakon rata, “politička” nam “korektnost” nalaže da imamo vidjeti ili mrtvu mladu ženu, ili tijela onih koji su u užasnoj spirali zločina poslužili za osvetu njezine smrti. Ukoliko to dvoje povežemo, ode k vragu “politička korektnost”. To je onda “relativizacija zločina”, opravdavanje krivnje. Imamo “etničke” medije, s jedne ili s druge strane, koji će nas lišiti osnovnih podataka iz Crne kronike, ali će nas znatno obogatiti isključivošću, mržnjom, i fantazijama o žrtvi nacije.

Božemesačuvaj, nisam “politički korektna”, potpuni sam eksces od te prisilne forme. Dreknut ću, gotovo trenutno i impulsivno, ako se nekom ugnjetava, gnjavi i omalovažava. Riskirat ću pritom, jer je to princip u kojem sam odgojena, prema tome je jače od mene. Ali pritom i dalje postavljam pitanja. Kamo će ljudi kojima bih odnijela zimsku odjeću i vodu, pod uvjetom da su mi pristupačni? Je li nužno “gaziti” Woodyja Allena ukoliko nema osudu? Gdje da ja navedem 30 mrtvih seljaka u selu moje majke, ako nema koncepta koji prepoznaje spiralu zločina, nego su nam zločini neka vrsta folklora, i potežemo ih samo kad su “naši”, ili kad su “tuđi”, ovisno o tome kojem smo se političkom i etničkom ekstremu priključili, jer srednjeg jezika nema, nestao je zajedno s odlaskom UNPROFOR-a, pa se sad natežemo i s “tolerancijom” koje u stvari nemamo, i s logikom koja nas je odavno napustila.

U pedesetoj godini života promijenila sam profesiju. Netko bi to nazvao hrabrošću, meni se čini da je to vrsta kukavičluka koji je iz raznih razloga, prvenstveno iz vrste odgoja koja me je uvijek primoravala da više toga moram nego što želim, tjerala da igram na sigurno. Pritom sam imala tu sreću da su okolnosti u kojima sam se zatekla bile nepodnošljive: posao mi je bio besmislen, nekakav poluprivatni bijeg u pisanje i literaturu pokazao se lažnim. Bježati se nije imalo kamo, svagdje je bilo jednako. Bila sam napisala i objavila pet knjiga, sve odreda se kretalo unutar fraza “uspješne” i “zapažene”, o sebi sam imala misliti kao o “renomiranoj”, i “medijski vidljivoj”, ali ništa od toga nije imalo ni jednu jedinu konkretnu manifestaciju. Pucala sam polako i postupno, na kraju su u svemu presudile sitnice; ona vrsta sitnica koja nas za okolinu čini hirovitima i nerazumnima, jer je “sustav takav”, “stvarnosti se valja prilagoditi”, i “valja biti strpljiv”.

Prestala sam biti strpljiva gotovo kalendarski, kada sam shvatila da imam pedeset godina, i da se aktivnom životu mogu nadati još po prilici dvadeset. Postalo mi je jasno da nemam pojma što će mi toliko aktivnog života ako ga imam provesti u šutnji, i u različitim vrstama kompromisa koji nisu bili problematični jer su kompromisi, život je na kraju krajeva od njih sastavljen, nego jer su nepodnošljivi kompromisi, koji me žderu, ponižavaju i osujećuju, koji me neprekidno dovode u stanje da nemam zraka, ne mogu disati i vučem se uokolo kao sjena, prisiljen i ograđen čovjek kojemu je najveća sreća ako dobro odvozi slalom između dva napada panike.

U tom stanju, koje nije bilo osobito reprezentativno, pokušavala sam se prisjetiti tko sam uopće. Pokušavala sam se i prisjetiti i što želim, a to je išlo još teže: želje su se najprije gušile, a postupno su se nekako i ugasile, nisam željela ništa. Htjela sam spavati, imati navučene zastore, izgovarati svojim mačkama uvijek iste rečenice, za koje je upitno koliko ih razumiju, ali nisam imala iluzija da sam specijalno razumljiva i nekom drugom.

Nije bilo jednostavno. Žena koja ima humanističko obrazovanje, i pola stoljeća na leđima, na tržištu rada nije najtraženija pojava. (Prvo što sam proučavala bilo je tržište rada, a ono što je na njemu utješno je da, nakon silnog odljeva mladih ljudi u inozemstvo, ima poslova koji možda nisu reprezentativni, ali čovjek neće ostati ni na ulici, ni bez kruha).

Potom sam razmišljala od čega imam najgore averzije. Od laži, društvene laži. Ne od toga da nekom kažemo da je ima lijep šešir premda je metnuo na glavu nekakav gadan klobuk. Nego je to laž u kojima zauzimamo stanovite uloge unutar društvene strukture koja stoji posve ukrivo, i pristajemo na odsustvo ozbiljnih vrijednosti kako bismo dogurali do naredne plaće, ili do fiktivne društvene “etabliranosti” o kojoj društvo u kojem smo tobože etablirani nema pojma, takvi su epiteti vrsta subvencije za naš vječito uznemiren ego.

Onda sam se pokušala svesti na nekakve osnovne imulse, na stvari koje će me u svakoj situaciji inspirirati, ili ću na njih pozitivno reagirati. To se je svodilo na služenje, divljenje i empatiju. Služenje je služenje ideji, principu, ili nekoj vrijednosti koja je općenito, ali primarno meni osobno, neupitna. Shvatila sam da najnervoznija, najpogubljenija postajem kada mi se oduzme mogućnost da služim. Civilizaciji staroj na tisuće godina, demokraciji ili ljudskoj potrebi koja proizlazi iz nevolje i boli. Životinjskoj boli, na kraju krajeva; spadam u one zazorne, koji razgovaraju sa životinjama.

Divljenje mi je nužno jer stalno tragam za referencama, i uzorima: tim metafizičkim roditeljima koji nas ujutro tjeraju da ustanemo iz kreveta. Trebalo mi je i poštovanje, jer ono “eminentna” sadržavalo je samo nekakvo grotesknu tobožnju “slavu” za nesvjesne i narcisoidne karaktere. “Eminentni” su specijalna vrsta socijalne kuge, za njih ne zna ama baš nitko, to je neki debelo ozidan svijet unutar realnog svijeta, gdje se laže i maže, poziva na umjetnost i kulturu, i sjedi se u rascijepljenom prostoru u kojem tri milijuna ljudi nema specijalno izražene kulturno-umjetničke nagone, ali si vole umišljati da su civilizirana nacija. Još mi je više trebalo poštovanje koje mogu imati prema drugima, svojim nadređenima. Kao budističkom učeniku početniku, trebao mi je autoritet, ozbiljan, inteligentan, uviđavan autoritet, koji nadahnjuje. Onkraj stranačkih odabira i budalaština, od kojih se čovjeku neprekidno skuplja kugla u grlu, i traži formulu kako da govori, a da ne izazove vraga.

Znam da nisam jedina s ovakvim iskustvom, mnogo nas je. Nisam sigurna da je to osobito feministička tema; ponekad nam, posve neočekivano, u toj materijalnoj nevolji, i nevolji gubitka identiteta, ruku pruže muškarci, nekakvi samouvjereni ljudi, vizionari, kojima je iz nekog razloga jasno da taj nered koji pred sobom vide ima određenog potencijala, pa čak i ako dolazi iz humanističkih znanosti; još uvijek postoje, koliko god to zvučalo nadrealno, mjesta na kojima vam neće braniti da kvalitetno mislite, nego će se to i podržavati. Neće vas uvjetovati, neće vas nadgledati: ostavit će vas nasamo s vašom savjesti, i vašom inicijativom, što naravno otvara novi set problema, pa ćete se uvijek iznova pitati koliko ste nešto zaslužili, i koliko ste uopće dobri u bilo čemu što radite.

Kad u pedesetoj godini, temeljito preoran i rasut, kreneš ispočetka, tu je ključno imati iskrenu želju da stvarno započneš od nule. Nula niti je pozitivna, niti je negativna: neutralna je. Imaš još dvadeset godina za živjeti, i raditi, kako misliš da treba. Ne zvuči to mnogo, ali je dovoljno. Neki ljudi na žalost umru u dobi od dvadeset godina, drugi će do kraja života ostati unutar konstrukta koji ih pretvora u taoce, zatočenike, sudionike.

Nigdje ne piše da je nužno čekati do pedesete godine da se čovjek opameti. Pripadam toj “generaciji tranzicije”, u vrijeme kada sam studirala visoko obrazovanje bilo je san svakog roditelja, garancija pristojnog i stabilnog posla. Postojao je uzus, toga smo se imali držati. I dalje vjerujem da je posao nužno imati, jer nas obaveze na pozitivan način strukturiraju. “Slobodne profesije” su privid, osobito za pisce, jer ta “sloboda” podrazumijeva da se ima umuknuti pred izvorima finaciranja, pa čak i pred istupima malo bolje etabliranih kritičara, ili izdavača. “Slobodne profesije” sve više uključuju nužnost krajnje neugodnog samopromoviranja: ne samo da se konj veže gdje gazda kaže, nego se i neumjerno hvali vlastiti konj kojeg smo dotjerali na stočni plac: ode dostojanstvo, ode integritet. Lažemo o samima sebi, guramo se, drugim ljudima nabijamo laktove u rebra. S novinarstvom, mojom primarnom profesijom, u miljeu koji poznajem još je znatno gore. To ide do potpune groteske: natjecanja za šaku kuna, za slobodan dan, za pojavu na ekranu. Nikog nije jednostavnije ucijeniti od ljudi koji neupitno vjeruju u vlastitu vrijednost, sami sebe doživljavaju smrtno ozbiljno, nemaju smisla za humor, nema autoironije.

Ja sam na neki način pobijedila jer sam konačno prestala biti ogorčena, i ljuta. To je moj najveći životni doseg, i to mi je donio preokret koji sam poduzela u ozbiljnoj dobi. I dalje nalazim da je ljutnja sjajno pogonsko gorivo, i da je itekako vrijedi mobilizirati, ali ne kada je posve bespomoćna, i kad se batrgamo uzalud, i bez veze.

Moguće je da tema u određenoj mjeri i jest feministička, jer nema muškarca-novinara s 23 godine staža, nema “muškog” pisca s pet objavljenih knjiga koje su neprekidno i kronično bile u nekakvim finalima za nagrade, koji se realno i dalje nalazi na početku, i zna da nije bilo ni vrijeme njegove novinarske logike, ni njegove literature, i da tek sada, kad iz svega toga izađe, ima šansu biti ozbiljna osoba, koja se zalaže za ono što joj je blisko, i što smatra važnim.

U takvim vrstama nesporazuma, i nesreća, uloga psihijatrije i psihologije strahovito je precijenjena. Ako nam nije dopušteno da radimo i govorimo, ako nam nije dopušteno da direktno sudjelujemo, kritiziramo i napominjemo, nema te psihoanalize koja će nas spasiti. Meni je otkaz u pedesetoj godini, i obračun s bilo kakvim literanim ambicijama, posao blizak samozatajnoj struci u kojoj sam diplomirala silno davno ali još uvijek pamtim, vratio tu vrstu slobode, i spokoja. I tek sad mogu biti još nešto, bilo što drugo. Kad me ne uvjetuju ni primanjima, ni lažnom “slavom”, kada više ne osjećam ni direktne, ni implicitne prijetnje. Kada sam konačno netko tko zastupa, radi, piše. Kad imam pravo na ideje, na ozbiljan rad, na služenje vlastitoj empatiji, i divljenje kontinuitetu i evoluciji, teškom samosvladavanju i disciplini iz kojih su se rađale civilizacije.