Ništa nije tako jednostavno osuditi kao ubijanje. S tim da masovno ubijanje često prevazilazi našu sposobnost osude, prelazi u strah i zgražanje, a onda se nekako ukotvi u vrstu voajerske analize, pa se pitamo o motivima, uzrocima, psihofizičkom stanju ubojice, i njegovim frustracijama. Ubojica na taj način prerasta u nekakvo nadljudsko biće, on očito raspolaže performansama koje su većini ljudi srećom uskraćene, pa valjda u jednom trenutku dođe do grozne zablude da se rukovodi nekom višom logikom, i da ubijanje nije to što jest, nego nešto potpuno drugo. Paralelna logika, nadmoćna stvarnost koju je teško razumjeti, pa čak i neka vrsta prirodne reakcije, jer je ljudima nasilje prirođeno, i javlja se ideja da to nisu dužni kontrolirati, specijalno ako time brane neku vlastitu vrstu “civilizacije”, ili “svjetske ravnoteže”.

Ako nismo baš posve naivni, bit će nam jasno da ubijanje, ne toliko samo po sebi koliko dozvola za ubijanje, otvorena sloboda da se istrebljuju ljudi, može itekako fascinirati mase.

U svom današnjem govoru, Vladimir Putin je, nakon što je prema nekim procjenama u Ukrajini ubio više od 6 000 civila, od čega 402 djeteta, nakon što je raselio milijune ljudi, od kojih je na tisuće prisilno završilo na nepoznatim ruskim odredištima, i nakon što je svojim odlukama života lišio blizu 60 000 ruskih vojnika, izrazio zabrinutost da će zapadnjačka “cancel kultura” uništiti ni manje ni više nego Čajkovskog i Dostojevskog. Do ove mjere perverzna, izopačena logika nije posve besmislena: ona korespondira s prostorom udobnosti masovnih medija, i društvenih mreža. Jako je jednostavno brinuti se za sudbinu Čajkovskog, potomka ugledne ukrajinske kozačke obitelji, kojeg Putin vjerojatno navodi kako bi potkrijepio vlastitu tezu da Ukrajinci ne postoje, jer je unutar malograđanske udobnosti, na koju Putin apelira, jednostavnije izazvati reakciju da neće biti “Orašara” za Božić, nego da je ruska vojska prije tjedan dana u Kersonu ubila Jurija Kerpatenka, dirigenta koji je odbio dirigirati na koncertu u okupiranom gradu. Unutar globalno medijskog i društveno-mrežnog konformiteta, Kerpatenko nije prisutan kao točka koju bi prepoznali poluobrazovani pa čak ni obrazovani: od njega se dakle ne može napraviti pop-kulturna referenca, on je tek za jednu stepenicu, ako i toliko, iznad mučenih, mrtvih i na brzinu potrpanih u masovnu grobnicu u Buči: ukratko, za reference oportunog života prosječnog zapadnjaka koji ne želi da mu poskupi grijanje a tu i tamo bi se kulturno uzdizao, Kerpatenko je nitko i ništa, Buča je neka vukojebina, a leševi su morbidna tema. U tom smislu, Putin se vrlo promišljeno obraća vlastitoj publici; a te publike ima na sve strane, mnogo ih je i među nama, u ovoj minijaturnoj državi. Postoji dakle glavešina koji je “isprovociran”, postoje državne granice i ovozemaljski zakoni koje je nužno poštovati ukoliko nisi dovoljno moćan, ili dovoljno lud, a moćan i lud istodobno je još bolja kombinacija, postoji iracionalna sila, tamo nekakav nuklearni amok, s kojom treba taktično, jer je Rusija “druga kultura”, premda nitko nema pojma koja točno “druga”, Rusija je europska kultura ugrađena u literaturu, u glazbu, i u slikarstvo, i jako je teško razumjeti koje su točno te ne-europske konstante na koje se poziva, jer ono što u njoj nije bilo europsko, siromašne stanovnike azijskih država, sav taj svijet koji nema pristup avionima i inozemnim računima, sahranila je, i žrtvovala, totalitarna država prije svih ostalih. U času kad ustrijele dirigenta, strah za Čajkovskog postaje izlišan; Čajkovski je naime mrtav, pa će prema tome i preživjeti, i nadživjeti.

Strah za Dostojevskog, Fjodora Mihajloviča, Putina i njegove internacionalne sljedbe gotovo da je još luđi. Pa to je, pobogu, autor “Zločina i kazne”, nije Dostojevski zgodno, egzotično ime koje se prikladno pojavljuje uz probrane citate u Facebook statusima. Od čega kreće “Zločin i kazna”, da se ugnjavimo tom obaveznom lektirom koja ipak zahtjeva određeni napor čitanja? Od ideje siromašnog studenta da može ubiti staricu-lihvarku, jer je moralno inferiorna, jer treba unutar ljudskog roda odvojiti “uš” od Napoleona. Nitko, i nikad nije bolje pisao o tome da se “uš” od “Napoleona” ne smije razdvojiti nasiljem, i sjekirom, od Dostojevskog. Ali Putin se eto nad Dostojevskim izrazito zabrinuo, on svijetu poručuje da će ostati bez plina i istodobno bez lektire, a lektira je, iznova, samo ono što može zapamtiti čak i slabo informiran um, a umjetnost su u toj istoj interpetaciji isključivo mrtvaci: istovremeno, u ruskim knjižarama cirkulira naputak koje knjige ne treba izlagati, specijalno je navedeno petnaest pisaca, među njima je Ljudmila Ulicka, autorica romana “Zeleni šator”. Koja piše kako se u nekom drugom vremenu iz Rusije bježi, kako se tamo iznuruje, ubija, ili tjera do očaja koji vodi u samoubojstvo.

Prema Rusiji nemam nikakve negativne emocije, Rusija je nesreća koja se svakoj lažnoj demokraciji može dogoditi; u jednoj od njih, srećom maloj i geostrateški beznačajnoj, živim. Često uspostavljanje lažne i na neki način skandalozne ravnoteže, “nije ništa bolja Amerika, što je Amerika radila u Afganistanu” ili “zašto ne govorimo o Siriji” doživljavam na isti način na koji sam početkom devedesetih vidjela rat u Hrvatskoj, kada je pitanje glasilo “a što su oni nama radili, zašto ne bismo i mi njima”.

Užas ovog nasilja, koje svi skupa gledamo već pola godine, pa još dodatno užas te relativizacije iz koje prigodno iskaču labuđa jezera i karamazovi, to silovanje kulture i mrcvarenje i ubijanje ljudi, iza kojeg slijedi opća dilema jer “zašto nismo ono a hoćemo ovo, nastavimo sjediti u fotelji, razmatrajmo iz paradoksalnih uglova, to je pitanje provokacije i “lajkova”, zgodno je; tu je uvijek internet da budemo dosljedni, moralni i nepomućeni, držimo se tekovina centralnog grijanja”, to je poremećena logika antivaksera, koji se neće cijepiti jer je znanost jednako sumnjiva kao i svaka vijest o bombardiranima i usmrćenima, a Čajkovski i Dostojevski svedeni su na one koji ne čitaju, i one lišene sluha.

Postoji granica iza koje je ne samo legitimno, nego i nužno aktivirati zabranu, dogmu. To je na primjer državna granica, preko državne granice ne ide se s tenkovima, tu završava svaka diskusija. Potom je granica života, tjelesna granica: ne prebija se, ne ubija, ne osakaćuje. Ne zlostavlja se u ime ideje, to ne bi bilo prihvatljivo ni da je ideja mnogo interesantnija od uspostavljanja Rusije na teritoriju bivšeg SSSR-a. Za to ne treba biti nekakav specijalan strateg, to može objasniti svaka zlostavljana žena, svaki homoseksualac kojeg su pretukli a u Rusiji je upravo zabranjeno da postoji, svaki umjetnik koji nije izdržao, nego je završio u egzilu.

Dostojevskog, i Čajkovskog, ne može braniti Putin. To je nešto što je nužno obraniti od Putina, to je princip refleksije i stvaranja, talenti nad kojima će uvijek lebdjeti agonija samokritičnosti, vlastite sumnje. To je svijet koji se lomio nad principima, s logikom KGB-a, FSB-a, s morbidnom propagandom onižeg krvoločnog oficira njihova postignuća nemaju nikakve veze, a briga za Dostojevskog i Čajkovskog najlakša je moguća briga: tu se doslovno nije dužno dići s kauča, niti pogledati kroz prozor. To nisu civili, nisu živi, “antipatični” Ukrajinci koje se voze u za poziciju žrtve previše solidnim automobilima, pa su prema tome “sumnjivi”, jer kakve su to žrtve koje nisu socijalno jadne, i nisu ispod našeg praga siromaštva, i ispod našeg državnog standarda? Kakve su to žrtve koje izgledaju bolje od penzionera hrvatskog blagostanja, misle domaći poklonici Putina, a slično misle i brojni strani tobožnji ljubitelji Čajkovskog, osobito oni koji ga ne razlikuju od Mozarta.

Pokazati uzvišenu brigu za kulturu ne stoji ništa, a može biti zgodno. Znatno zgodnije nego zavirivati u morbidne jame. Zanimanje za Čajkovskog usred krvoprolića dođe nešto kao zgodno rasterećenje, baš kao balet za Božić. Pitati ima li besplatnih ili krajnje povoljnih karata, makar na galeriji. Slikati se s ansamblom. Pa nije svijet Buča, valja se radovati, misliti pozitivno, razumno procijeniti što i kako odjenuti za kazalište.