Nisam ni “spisateljica”, ni “pisac”. Ne zbog toga što nemam talenta, prilično arogantno vjerujem da ga imam. Nego neću imati takvu vrstu obaveze: ja neprekidno nešto pišem, ali uvijek je to dosta mučno, i malo je reći da me to ne usrećuje. Ono što me uistinu usrećuje je moj dnevni posao, od arheoloških otkrića, arheoloških nalaza, koliko god da su stari, ja se osjećam sretnije, ispunjenije, i mlađe. To je psihološki naprosto tako, moguće je imati dar u kojem sami osobito ne uživamo, a specijalno nam je nevažan ako ga ne potvrđuje naša sredina. U međuvremenu, mogu pisati na salvetama, na blogu ili na Faceboooku, gledam da ne padnem ispod određenog, nekog zamišljenog kriterija kvalitete. Ali pisac, spisateljica biti ne moram, ne postoji nikakva društvena obaveza. Postoje ti famozni zalasci sunca nad antičkim građevinama, mogu to fotografirati do besvijesti, satima. To je uvijek, i neprekidno, čista radost. Kao što je radost i šutnja, promatranje. U društvu kolektivnog i odreda genijalnog, lijepo je, i veliko je olakšanje, biti u poziciji divljenja nečemu što nismo mi sami, i što je odavno prošlo.

Čini mi se da ovakve uvode imam, stereotipno, u svim ovim blogovima, valjda zbog toga što sam u nekoj osobnoj tranziciji, i tražim si mjesto. Pišem ih, osim toga, jer mi ljudi prigovaraju da “ne reagiram”. A blage veze nemam zašto bih to morala, ovaj sam blog otvorila da tu i tamo napišem nešto kad mislim da ima smisla, i kad imam vremena. Ne moram ništa, to su budalaštine. Sve to o javnom “moranju” grozne su floskule. Naše je osnovno pravo ne govoriti ništa, ne misliti ništa. Bez te smo šutnje gotovi.

Već nekoliko dana, ili tjedana, čitam o četiri hrvatska para, ukupno osam osoba, koje su zaglavile u zambijskom zatvoru jer su htjele posvojiti djecu iz DR Konga. Mi možemo pritom gugutati o ravnopravnosti, antikolonijalizmu, i općim načelima koliko nas volja, ali zatvor u Zambiji je i dalje zatvor u Zambiji. To nije ono kad izvadiš dvjesto eura, pa ti ne žele razmijeniti. To čak nije ni ono kad neki luđak presudi da se je moguće rukovati u anus. Zatvor u Zambiji podrazumijeva da nema prava na telefonski poziv, onaj jedan, pa familija misli da si nestao prije nego što ustanove da si zatočen, u tom je zatvoru nakon gotovo mjesec i pol dana nemoguće doznati gdje si točno i konkretno zgriješio, a osobito je nejasno što se s tobom “unutra” događa. U zatvoru, u Zambiji, gdje su te smjestili direktno s aerodroma, jer otimaš djecu Afrike, crnu djecu za koje je u međuvremenu zaključeno da imaju roditelje. Ili ipak nemaju, s obzirom da su završila u zambijskom sirotištu?

Hrvatska se vanjska politika nije specijalno angažirala oko otimača djece. Tome je pristupljeno s izrazitim rezervama, jer Kongo, jer Zambija…teško je tu pronaći čiste namjere. Zašto, pobogu, nisu čekali usvajanje u Hrvatskoj? Gdje je djecu jedva moguće usvojiti, jer je dovoljno da ih roditelj nazove jednom u tri mjeseca, da im na neki način ostavi pečat vlasništva, pa da ta djeca čekaju da se roditelj “popravi”, da izađe iz svih svojih kriza i detoksifikacija, da se oslobodi agresivnih i asocijalnih ispada, da se konačno “usavrši”, dok djeca najprije dospijevaju u vrtićki, potom u predškolski pa u školski uzrast, a onda ih više nitko neće; to su gotovo odrasli ljudi. Ali oni nisu važni, bitno je da je, kad se radi o djeci, zadovoljena elementarna ideja hrvatskog pravnog i socijalnog sustava, da “djeca trebaju odrastati s biološkim roditeljima”. To onda više nisu “djeca”. “Biologija” i dalje jest, opstat će oni oni najtvrđi, najotporniji. U svojim dvocifrenim godinama, imaju takve reflekse i navike da više nisu “simpatični”.

U međuvremenu, ima ljudi kojima je za “biologiju” “svejedno”. Kao nerotkinja, koja pritom prati svjetske vijesti, mogu se izrazito identificirati s odlukom da se usvoji dijete iz Konga. Dijete mrtvih roditelja iz Ukrajine. Dijete iz Čečenije. Dijete iz neke vrste pakla, koje će biti spašeno, i pošteđeno, nekog znatno goreg od hrvatske socijale i pravosuđa. Neuhranjenosti, mobilizacije, silovanja, smrti. Tim redoslijedom, ili bilo kojim drugim.

Hrvatski “javni prostor”, a to je ono kad portali, jer im je posjećenost izvor prihoda, ne zapošljavaju administratore, niti sankcioniraju klevete, i govor mržnje, krcat je mržnjom prema usvojiteljima koji su zaglavili u Zambiji. Proglašeni su “pedofilima”, “trgovcima djecom”, specijalno se naglašava da je među njima transseksualna osoba, te gitarist pjevača čija je žena vijećnica “Možemo”, i tako dalje. Tako dio hrvatskih medija opstaje: objavljuju reklame koje će vidjeti dovoljan broj čitatelja, za uzvrat čitatelji isporučuju svoj privatni užas, i govor mržnje. Nema u tome, kako bi se u mafijaškom jeziku reklo, “ništa osobno”. Niti su portali specijalno usmjereni na četiri bračna para iz Zambije, samo ohrabruju “mišljenje” čitatelja.

Ti su parovi, svi odreda, u Hrvatskoj prošli kompletnu pravnu proceduru za usvajanje djece. Za usvajanje crne djece iz crnog Konga, da stvar bude još znatno gora. Osim toga da su htjeli spasiti, repozicionirati i pomoći, mi nemamo, NEMAMO, doslovno nemamo, nijedan elementarni podatak o lošim namjerama. Mi samo znamo da su htjeli imati vlastitu djecu. Nemamo nikakve indicije da djecu preprodaju, da su pedofili, da trguju robljem, narkoticima, ili oružjem. Ništa od toga.

Oni su, prijestupnici, i dalje u zambijskom zatvoru. Djeca, ista djeca koja su dobila hrvatsko državljanstvo, domovnice putovnice i oib-ove, u zambijskom su sirotištu. Zašto? To me kao čitatelja površnih vijesti zanima. Zašto djeca već nisu u svojim sretnim kućama, zašto ne odrastaju “s biološkim familijama”? Zašto bi, pobogu, oteta djeca završila u nekom zambijskom konačištu, kad se svaki izgubljeni pas ili mačka, na opću radost, čim prije vraća svojem vlasniku? Zašto dakle nemamo taj rasplet, “closure”, kad se biološki oduzeta djeca biološki pravedno vraćaju svojim skrbnicima?

Bojim se da je to zbog toga jer skrbnika nema. Biologija nas ne može baš uvijek spasiti, ponekad uskaču drugi ljudi. Ti “drugi ljudi” nisu nužno nekakvi teški perverznjaci, koji izbjegavaju svoj rod, svoj porod, i svoju rasu. Ti “drugi” ljudi, sudeći prema dokumentima hrvatske države koja se, kukavička kakva jest, sad grozno snebiva i koleba, ali ne pomaže, i ne poduzima ništa, htjeli su svoju spašenu djecu iz pakla Konga dovesti u hrvatske vrtiće, i škole. Djecu koja su, kao što vidimo, trajno izgubila pravo na “biološko”, a ptom su upala u pravnu i zakonsku “rupu”,pa su i sama zaglavila u neugodnom i neudobnom zatvoru. S krivnjom koju je prilično teško objasniti, jer uništen i traumatičan život nije moguće objasniti ničim, i nikom.

Što je dakle slično Hrvatskoj, DR Kongu, i Zambiji? Pa svi mi mislimo da su sirotišta, neka vrsta zatvora, optimalno rješenje. Tamo ćemo pravno i formalno odložiti djecu, tamo će ti klinci koji su dogurali do aerodroma, a imaju sve hrvatske dokumente, odrastati. Generalno, nama je to i prihvatljivo, i normalno. To je točka do koje se je sustav sposoban potruditi, i sustva vjeruje da na taj način proizvodi sreću.

O zemlji o kojoj nemamo pojma, u svijetu u kojem ljudski život ne vrijedi nimalo ili malo, mi smo, tako se barem pravno i formalno trenutno čini, odigrali na kartu da je bolje biti mrtav, nego crn. Bolje biti mrtav, nego usvojen od strane osobe koja je promijenila spol. Bolje biti debelo mrtav, nego da se stvarno angažira hrvatski ministar vanjskih poslova. Znatno je dakle bolje biti mrtav, nego da te usvoji gitarist nekog benda čiji pjevač ima suprugu čija je gradska vijećnica predstavnica vladajuće stranke koja ne zna kamo odvesti otpad iz kontejnera.

Unutar te tragedije, ljudske i ljudske prava, i dalje urlaju pravocrtni hrvatski komentatori. Urlaju ideološki, zbog onog transseksualca, urlaju malo diskretnije iz golog rasizma (što fali “hrvatskoj”djeci?), sotoniziraju ljude kojima je njihova vlastita država izdala sve potrebne dokumente o posvajanju. Među tim ljudima koji urlaju ima vrlo istaknutih članova zajednice, raznih moralnih seronja, a bogme i psihopata. Mediji spretno prenose fotografije potencijalnih roditelja, “monstruma”, u trenutku kad konačno u kariranim košuljama izlaze pred sud. To su cijele fotografske galerije, dobro je, klika se, svi žele vidjeti kako izgledaju te životinje netom puštene iz ćelije, unosno je. I nitko se od njih, ama baš nitko, nije zapitao nešto što bi unutar normalne logike bio osnovni prioritet: što će se sada dogoditi s djecom? S djecom koja su, držeći nekog za ruku, došla do aerodroma, ali nikad nisu poletjela? Niti će uopće letjeti, ikad više?

U novinarstvo sam dospjela slučajno, nisam ga radila bez strasti, a odustala sam, među ostalim, jer nije bilo rezultata. Pod “rezultatom” ne podrazumijevam dugotrajno kaskanje evolucije: da se do penzije bavim time da svijet treba biti demokratičan, da tuđa nesreća nije tvoje pravo, da nije lijepo ubijati, okradati, diskriminirati druge ljude, kao što uostalom nije nimalo zgodno zlostavljati životinje, terorizirati siromahe, biti rasist, nacionalist, tlačiti, i uopće. To novinarstvo, kao vrsta produžene pedagogije gdje čak i oni najbolji, oni stvarno vrhunski, cijeli radni vijek provedu pišući jedno te isto, da nije lijepo sa selotejpom i akumulatorima i nije lijepo uopće, da svaki horoskopski znak ima “viši” i niži” tip pa čovjek sam odabire kamo će, sva ta ideja da budem produžetak pedagogije, a pritom s posthumnim rezultatima, da ulažem u mogućnost da nekog ili nešto opismenjujem u prazno, za to ne samo da nisam bila dovoljno strpljiva, nego sam bila i krajnje nervozna, potpuno drugačijeg temperamenta od onog kojeg taj svakog poštovanja vrijedan, ali krajnje ćirilometodijevski posao opismenjavanja zahtjeva.

Ako se neprekidno vraćaš na isto, i neprekidno objašnjavaš očigledne stvari, provodiš vrstu terora nad samim sobom; možda si, ukoliko si uopće, “popravio” nešto što je bilo “zaglavljeno”, ali pritom si zaglavio ti sam. Odredili su te ni kojima se širokopojasno obraćaš, lupaš po istom kao Sizif po kamenu ili Maks po diviziji, ustraješ na “pravnoj” državi, imaš averziju prema korupciji, uopće nemaš pojma zašto je “homofobija” fobija, nego eksplicitno objašnjavaš civilizacijsku rupu od 30 godina stvarnog i metaforičnog ratovanja i naoružavanja; ukratko, tu bi i sam Buda pozavidio na strpljenju, ne znam koliko dugo treba jahati na magarcu da bi uspjela ta pedagogija.

Elem, imam nisku toleranciju na odsustvo rezultata. Specijalno ako su u pitanju socijalne teme, koje su izrazito jednostavno rješive, i konkretne. Kad je konkretan čovjek u problemu, strahovito se uzrujam od toga da bi se mogla “produžiti svijest”, ili “proširiti svijest” na njegovom primjeru. Ne bih ništa to sa sviješću i kolektivnom psihologijom, nego bih da se to riješi. Jednako kao što u slobodno vrijeme mogu u nekoliko dana “popraviti” trošnu stolicu, ošmirglati je, prebojati, i promijeniti tkaninu, jednako kao što svaki liječnik koji me primi na operaciju zna što radi, tako i mene zanima što je točno rezultat. Onkraj budalastih floskula, od kojih ljudima nije bolje, a ja obilato gubim vrijeme u tobožnjoj “slobodi riječi”. Slobodi koja je nalik pišanju uz vjetar, jer nikoga ninašto ne obavezuje.

Irfan Sefer, građanin Sefer, živio je u najstarijoj dokumentiranoj kući u Puli, izgrađena je negdje u 13. stoljeću. Živio je tamo teško bolestan, sa sinom, unukom, i “stanarskim pravom”. Svi skupa u maksimalno 20 četvornih metara. Ulica se danas zove Maksimijanova, prije toga je bila Ribarska. Irfan, građanin Sefer, prije toga je radio u Uljaniku, potom je bio u ratu. Silno ga je teško opisati, njegovu cjelokupnu situaciju, ako je čovjek sam ne vidi. O Irfanu sam prije sedam ili osam godina radila reportažu; tražio je adekvatniji smještaj, i da mu grad prizna ulaganje u postojeći objekt. Grad je kao sugovornika poslao mladog čovjeka koji nije imao pojma o čemu razgovaramo. Irfan je ostao gdje je bio, u onih petnaest ili dvadeset grozno neuvjetnih kvadrata, s jednom od onih tjednih kutija plastičnih kutija za lijekove, s kojima se lakše hendlaju medikamenti, na gumenom stolnjaku u derutnom prizemlju.

Onda sam pokušala s literaturom. Pa sam napisala priču, ne osobito dobru ali sam se nadala da će biti djelotvorna, “Građanin Sefer”. U humanitarnoj akciji u okviru Sajma knjige, tu su priču prikazali ilustratori: među ostalima, bio je tu pokojni, i famozni, Alem Ćurin, i naš pulski Vibor Juhas. Ne znam kako smo točno pomogli Irfanu Seferu, to će bolje znati organizatori Sajma, i Magda Vodopija, ali krov nad glavom u ovoj preskupoj regiji, i skupom gradu, to mu nismo mogli osigurati.

To je bilo negdje 2015-te. Od tada, pa sve do danas, Irfan Sefer mi je porukom čestitao sve što je moguće čestitati. Nove godine, Božiće, Uskrse. Što mi je proizvodilo isključivo grižnju savjesti, i muku. Jer nije bilo rezultata, krova nad glavom. Jer se javljao iz kuće narušene statike, a sve te usrane humanističke znanosti, novinarstva, literature i politologije, ništa od toga nije moglo promijeniti ni milimetra te bazične podatke. Da je Irfan Sefer po prilici udaljen 700 metara zračne linije od mene, da je to famozna osoba koja nema prihoda za podstanarstvo, nego je umjesto toga dobila stan. Stan u kući koja je minijaturna, i pritom se ruši.

Onda je noćas, potpuno iznebuha, u neko doba iza ponoći pisao. Da mora javiti sjajne vijesti, da mu je novi pulski gradonačelnik dao stan. (Nisam sigurna zašto i kako, Irfan Sefer niti je izborni, niti predizborni materijal, ali ako je to bilo iz empatije, iz elementarnih socijalnih razloga, zanemarit ću činjenicu da je isti gradonačelnik proizveo ljetni techno pakao u mom kvartu). Poslao je tlocrt, i sve što je nabavio od kuhinjskih uređaja.

A ja sam se onda rasplakala, premda to nisu moji “rezultati”. Bilo mi je silno drago, i bilo mi je teško što sve, bilo što, toliko traje, i na kraju ovisi isključivo o slučajnostima. U gomili praznih gradskih stanova, zašto prethodna vlast nije htjela učiniti ništa za Irfana Sefera, a ova je pružila ruku, pomogla je. Čemu takva grozna hirovitost nad ljudskim sudbinama?

Moramo li zbog toga voljeti Vlast? Ne moramo. Samo što je jednostavnije poštovati čovjeka koji se zamislio nad Irfanom Seferom, od njegovog prethodnika, koji se nije ni elementarno potrudio u toj kategoriji opismenjavanja iz socijalne savjesti, i svijesti. Meni je opismenjavanje političkih garnitura katastrofa, medji bi trebali biti korektiv, a ne odgojno sredstvo.

Sutra idem vidjeti novi Irfanov stan. On već ima ugovor, i ključ od haustora: ulazna vrat još nisu postavljena, ali sve bude gotovo u naredna tri tjedna. Budemo vidjeli što još fali od namještaja, ja bih za useljenje ispekla Schwarzwald tortu. Nije on daleko, i dalje smo susjedi, sve su to udaljenosti manje od kilometra. Ali mi konačno nije neugodno, i potpuno mi je svejedno čiji su “rezultati”. Ono kad mi je poslao svoj “tlocrt”, neviđeno detaljan i sa svakim komadom bijele tehnike, konačno mi je laknulo jer u svemu, na kraju krajeva, ima nekog smisla. To je bio trenutak upravo čudesne radosti, s kojom više nisam znala što započeti.